Piše: Krešimir Bauer
Slikovnost: Kazimir Maljevič

Kada god svijet izgubi vrijednosti na kojima se temelji odgovornost za socijalno osjetljivu, pravednu i slobodnu zajednicu, kada se svijet podređuje, a od umjetnosti očekuje sluganstvo, rađa se nova vizija svijeta u umjetnosti, nastaje umjetnost u dijalektičkoj suprotnosti s okruženjem. Umjetnost odbija stvarnost i iz sebe izbacuje novu zamišljenu stvarnost. Koja je to nova stvarnost na koju nam ukazuje umjetnost? U preslikavanju svijeta i laganju o njemu što se stoljećima očekivalo od umjetnosti krilo se stalno razotkrivanje i novo viđenje svijeta. Krajem doba skrivanja iza reproduciranja stvarnosti i početkom vraćanja na izvornost umjetnosti, bez predrasuda i opterećenja, na ono skriveno u slici, je XX. stoljeće kada se otkriva formalna suština umjetničkog djela. Razotkrivanje je bilo praćeno i fizičkim uništavanjem nove stvarnosti kao posljedica ustoličenja kolektivne svijesti u formi države. Kapitalizam je ekspanzirao u fašizam, a umjetnost dobiva zadatak apsolutne podrške podređivanju čovjeka višim ciljevima opstanka države.

Jednako tako polet gradnje socijalističkog, pravednog i ekonomski novog društva izobličen je u diktaturu koja od umjetnosti očekuje propagandni efekt kojim “narodne vođe” betoniraju i režiraju svoje društvo. Koncem XX. stoljeća konzumizam je pokazao svoje lice totalitarnog razaranja osobnosti i od umjetnosti očekuje posrednika u proizvodnji potrošnje. Općenito, umjetnost se u kapitalizmu svrstava u robu, postaje sredstvo kojim se stvara profit i superprofit. Vučena po blatu kapitalizma kao trgovačka potrošna roba umjetnost žestoko uzvraća; odustaje od vlastitog materijaliteta (konceptualizam, performans) i prelazi u ono doba kada će biti sastavni dio svakog pojedinca, kada će svi ljudi biti stvaraoci baš onako kao što je to bilo u prvobitnoj zajednici (izvedbe za projiciranje života – prema crtežima iz Altamire). Akademije ostaju karikature državnih institucija, a institucionalizirani umjetnici ­službenici, dok se, kao i prije, umjetnost dešava negdje na marginama svijeta…

U vremenu kada se ne nazire izlaz iz paukove mreže imperijalizma javlja se suprotnost između onoga što umjetnost jeste – u ovom slučaju otkrivanje i tumačenje svijeta i onoga što nije – služanstvo kapitalizmu ili bilo kojem totalitarizmu, suprotnost koja će ukazati na dinamičko odumiranje kapitalizma i prepoznavati novi humani svijet. Baš kako je, toliko puta u prošlosti, umjetnost opstala.

U pozadini slike, iza prepoznatljivog, u “drugoj slici”, u kritičkom odmaku od naručenog i dopadljivog postoji svijet u njegovoj stvarnoj opstojnosti. Na umjetnost se proicira svijet. Kroz stoljeća na mnoge načine umjetnici otkrivaju vlastiti kritički odnos prema stvarnosti. Daleko prije Francuske revolucije koja je politički “otkrila” jednakost ljudi i pravo na život Juraj Dalmatinac okružuje Šibensku katedralu stvarnim portretima, stvarnim ljudima. Mikelanđelo preplavljuje Sikstinsku kapelu manirističkim tjelesima, karikirajući sveto… Zašto je od “ukazanja” ljudskog i prirode u doba renesanse do prvog dekreta o jednakosti ljudi prošlo toliko vremena? Umjetnost je avangarda, svojom osjetljivošću na prostor u kojem se razvija rano „otkriva“ ono što tek slijedi i tako biva redovito bacana na margine društvene zbilje. Sve što zaziva promišljanja i promjene zločinački će osporavati Crkva – institucija kontrole dozvoljene prosvećenosti puka i služba za opijanje naroda – do krajnjih granica, onako očajnički kao što je državu branio Staljin! Galilea su spalili. Utoliko nema razlike između Crkve i Staljinizma, Crkve i države, Crkve i totalitarizma u pokoravanju umjetnosti. Avaj!

Gutembergovo brzo i jeftino umnožavanje knjiga otvorit će vrata puku za viđenje novoga svijeta baš kao što su umjetnici vidjeli čovjeka crtavši svece. Danas, umjetnost bez materijaliteta viđenje je za budućnost, za prepoznavanje umjetnosti kada je bila svojstvo društva prvobitne zajednica, kada su svi bili umjetnici. Vrata će joj otvoriti nova galaksija kompjuterske informatike.

Zapisi iz prvobitnih zajednica, ideogrami (simboli i znakovi) i piktogrami (stilizirane slike) osnovni “nositelji” poruka i naznake izvedbi – ritualnog plesa, rekonstrukcije i tumačenje događaja iz života, tumačenja svijeta, upućuju da se radi o onom ponašanju čovjeka koje se pridjeva umjetničkim, onoj težnji da vječno nadilazi iščekivanu stvarnost. Američki Indijanci stvarnost smještaju u san, a sliku sna u stvarnost i žive umjetnost! Umjetnost bez materijalnog odraza. Otkrivanje svijeta. Prve spoznaje i prvo oslobađanje čovjeka od njegove fizičke opstojnosti, tuđenje svijeta u svijetu umjetnosti. Preteča performansa! Sudar s dolaskom civilizacije potrošnje prirode i pokrštavanje bio je poguban za opstanak Američkih indijanaca i oni su usisani u jureći vlak za rezervate gdje su preparirani u pokorne potrošaće kapitalističkog smeća.

Kao što je Gutembergova galaksija otvorila put oslobađanju svijeta od zabluda, neukosti i otvorila put širenju novih spoznaja unatoč permanentnom ograničavanju i paljenju knjiga koje se dešava i u novijoj povjesti tako je i ovo kompjutersko doba otvorilo vrata mogućeg novog svijeta širenja informacija. Pismo se danas vraća ideogramima i piktogramima. Stvara se minimalni jezik komunikacije koji je tako vješto koristila konkretna poezija sredinom prošlog stoljeća i koji je bio jezik prvobitne zajednice!

Danas se umjetnost suprotstavlja konzumizmu dokidanjem svog materijaliteta i kaže koliko je lako otkriti svijet bez kapitalizma, bez prisile individue na službovanje malom broju bogatih, bez nipodaštavanja kreativnosti svakog i namjenjivanja uloge umjetnika pokornim pojedincima. Svojim izražajem, svojom izvedbom i slobodnom otkrivanju umjetnost nadilazi postojeće društvo i smješta se u okvire prvobitne zajednice, nudeći je kao konačnicu, kao komunističko društvo.