Piše: Sead Begović

Zašto bih izmišljao priče? Imam svoju, istinsku i proživljenu. Što će mi druga lica? Uvijek mogu početi od sebe. I to odmah. Evo, jutros sam krenuo na put. Zima je, godišnje doba kada je put klizav i kada je prokleto hladno. Vučem se nevoljko tim putem, možda zato što u svojim tridesetim godinama nosim očeve cipele, na rubovima iskrhane, ali još uvijek lijepe i udobne.

Znam što ćete reći o tome, da je to ponižavajuće, a i što bi drugo moglo biti. On ih je iznosio i dao meni. I on i cipele iz drugih su vremena, a ja još uvijek bezobrazno mlad.

Tople su i ugodne očeve cipele. Drugih naprosto nemam. Nemam ni novi kaput. Ovaj na meni je slavni kaput iz slavnih vremena moga tasta. On ga je odbacio i sada visi na meni. Kaput je zaista topao, ali možda malčice predugačak. Zaogrnuvši se njime zasigurno sličim strašilu, ali drugog kaputa naprosto nemam.

– Bijednik – rekao bi moj tast – Bože za koga se udala moja kći.

Bijednik je lijepa riječ, mislim, u njoj se osjeća kršćansko milosrđe. Ali, moj otac ima težu riječ za moj mali i jedini život. Moj je otac musliman i on će za mene reći: Fukara! Pomislili biste, svakako biste to pomislili, da me ta zlehuda sreća prati od nedavno. Ali, ja sam takav od kada znam za sebe.

Dvije su države izmijenile svoja mjesta za to vrijeme. U jednoj sam se rodio i nekako živio. Žaliti se nisam smio, a nisam ni htio. Spajao sam kraj s krajem. Kao da sam se čitavo to vrijeme trajanja jedne države skrivao i skrušeno živio. Ubrzo su me stali uvjeravati da tu dotrajalu državu treba mrziti i ja sam je počeo zdušno mrziti, a bijah u milosti i u cipelama moga oca i u kaputu moga tasta. Bio sam još uvijek mlad i mazao sam kosu mirišljivim uljem, a ipak, u prastarim cipelama i u iznošenom kaputu, mora da sam izazivao strahopoštovanje, ono isto koje izaziva pojava neke protuhe.

Rađanje druge države, za koju kažu da je ona prava, zateklo me je sretnog i euforičnog, i ja sam odjednom, zajedno s mnoštvom sličnih, ugledao novo nebo. Međutim, vrijeme je prolazilo i morao sam isto tako primijetiti da je to nebo oduvijek isto nebo, zaleđeno kao i ovo godišnje doba kada krećem na put, a da uopće ne znam kamo sam se zaputio, u očevim iznošenim cipelama i u starom kaputu moga tasta.

Ja, koji to zapravo nikada nisam bio, već bijednik i fukara. (Izvor: Behar.hr)