Piše: Stjepo Martinović

Ništa potkraj ljeta te godine nije bilo kao stoljećima ranije, kako se očekivalo… kako je trebalo biti. Lucija je – za našeg rituala uz jutarnju kavu – za sve okrivila nagle smjene južine i bure; odista, za uobičajenim nevremenom o Velikoj Gospi, ne bjehu nastupili sunčani dani sjetnih tišina, nego se olujno, kišno, sumorno… vrijeme nastavilo i prvih dana rujna, sluteći jesen, a ne zlatna predvečerja babljega ljeta. Bješe li me oblio fluid njezine zlovolje, ili mi je izvor tugaljiva raspoloženja procurio u vlastitoj duši… nisam uzvratio ni slaganjem, ni protivljenjem; oboje smo znali da se time ne bi ništa promijenilo, a niti je bilo i najmanje važno. Tako smo se i razišli, bez riječi, ja put Pila – prema poslovnici agencije za koju sam radio kao turistički vodič – ona prema Pločama, nisam upitao kamo će… sama mi ništa ne reče pred nijemim Orlandom.

Možebit je zaista stvar u meteopatiji… pomislio sam prolazeći pored Velike Onofrijeve česme – priželjkujući da je tako, jer bi me drugačiji uzrok šutnje među nama itekako uznemirio. Naime, Lucija bješe neosjetno prekoračila prag što ljetnu ljubav dijeli od „nečega ozbiljnog“, zašla mi u najdublje slojeve bića, nastanila se u mojim snima. Nisam ni pokušavao skriti što mi znači, bila je savršeno svjesna da me obuzela… da je nama već i mûk način dijaloga, prožimanja kojem se nismo ni najmanje otimali – besmisleno bi bilo, baš kao i uzrujavanje zbog izostanka rujanskih bonaca.

Ako sam do kraja Straduna i susreo nekoga poznatog, taj se morao začuditi što mu se ne javljam – ili je, videći me sumorna, prošao mimo me bez riječi… a tako sam i u poslovnicu stupio: bezvoljno, lišen najblaženije pomisli da se latim posla.

„Pa, gdje si zaboga?“ voditelj smjene dočekao me kao da sam se ukazao pošto je satima trajala potraga za mnom, a ja nestao kao brodolomnik… u ogluhu potonuo. „Ova te gospođa čeka već uru vremena.“
„Čeka?! Pa… mogla je i dvije, bez dogovora,“ odvratio sam mrzovoljnije nego ikad; Antun Đurković golubinjom je naravi obeshrabrivao i najopravdanije obrecavanje na nj takvoga – da li više iritantno pedantnog, ili sitničavo dosadnog… vrag bi ga znao. „A zašto baš mene? Kao da je Tanja nije mogla povesti u razgled Grada…“
„Vodila je, jučer. Sad bi htjela u Crnu Goru. Točno, nije se najavila, kaže na um joj palo kad je vidjela da neće biti kupanja, sunca… A tebi je radno vrijeme od osam, nije li? Mario je odavno priredio Cromu, dakle – polazi.“

Odlijepio sam se od agencijskog „šanka“, okrenuo se da vidim gošću – i u tom se trenu ukipio kao da sam doživio strujni udar: moja klijentica, koja je upravo ustajala iz fotelje u kutu čekaonice, bila je začudno atraktivna žena na pragu srednje dobi. Visoka crnka besprijekorne građe, zelenooka, razoružavajućeg osmijeha…

Istrtljao sam nešto poput isprike – odmahnula je rukom, pripisala krivicu svojoj nagloj odluci, pa sam je poveo do automobila, uslužno otvorio stražnja desna vrata…
„Radije bih sjedila do Vas, ako smijem… S prednjega se sjedala bolje vidi, a i ne morate naprezati glasnice,“ odabrala je uljudno, ali odlučno – učenim njemačkim s prizvukom bernskog dijalekta, a glasom koji rastvara svaki otpor pouzdanije nego limunov sok kamenac na kristalu čaše.
„Svakako, svakako…“ pomakao sam sjedalo u stražnji položaj, te krenuo prema Boninovu u režimu vožnje što smo ga zvali trudničkim: pažljivo, kao da vozim damu u poodmaklu drugom stanju – otpočinjući priču o tom što nas čeka kroz Konavle, Boku kotorsku, pa preko Lovćena, Svetoga Stefana, Budve… sve do povratka u Grad, oko devet navečer.
„Vama neće smetati, ako ostanemo koji sat dulje… ili možda kraće?“ upitala je istim tonom koji ne poznaje negativna odgovora, ni upitnika čak.
„Poštovana gospođo… Vi ste klijentica kuće, moje je da udovoljim svakoj Vašoj želji u okviru aranžmana – stanovita elastičnost se podrazumijeva… sve je stvar dogovora, nije li?
„Drago mi je… Naime, malo ćemo promijeniti program. Negdje skratiti vrijeme zadržavanja, neka mjesta preskočiti, na nekima se dulje zadržati… Ionako je svako putovanje vraćanje, od prvoga koraka prema cilju… koji to uopće ne mora biti. Da sam htjela konfekcijski izlet, išla bih s grupom… autobusom, zar ne?“
„Samo recite, učinit ću sve da bude po Vašoj volji,“ potvrdio sam spremno – kao da joj velikodušno povlađujem, pristajući na najneobičniju od bezbroj mogućnosti.
„To bih očekivala i da se ne radi o najskupljem aranžmanu Vaše agencije,“ spustila me je na zemlju – i odmah pokopala: „A Vi slobodno vozite kao da sami putujete na Cetinje – nisam ni starica, ni trudnica… u Perastu moramo biti u 10.30. Šteta da nismo ranije krenuli.“
„Pa, stići ćemo…“ obećao sam nimalo oduševljen, procjenjujući da to znači opaku jurnjavu – i zahtijeva mnogo sreće da ne zaglavimo u Karasovićima, ili u bliskim susretima s prometnom policijom, s ove ili one strane međe. Dakako, nisam se usudio pitati zašto baš u 10.30 – ni što se u to vrijeme ima desiti u polupustom Perastu, pod kapom oblačina poleglih na okolna brda.

Nešto zahvaljujući slabu prometu, a više suhoj cesti – točno u 10.30 zaustavio sam Cromu pred palačom znamenite pomoračko-trgovačke obitelji Bujović… gdje je moja gošća hitro izašla iz automobila – dobacila mi: „Pođite na kavu. Dalje ćemo u 11,“ i uskočila u barku koju je u tom trenutku neki sredovječan muškarac priveo obali. Pomislio sam da je iz Dubrovnika naručila prijevoz na otočić Gospe od Škrpjela – ali je onaj na krmi (nisam zamijetio da su izmijenili ijedne riječi) usmjerio pasaru prema Svetom Đorđu!

A koliko sam puta ranijim gostima kazao da je na tom škoju, opasanom zidom i pod mrkim čempresima – napušteni samostan sa crkvenim grobljem, posjet kojemu nije dopušten?! Čuo sam – nisam provjerio, pa ni ikom prenosio – da je desetljećima jedini stanovnika Svetoga Đorđa neki grobar-pustinjak, koga zovu i Obraćenik, jer da je nekadašnji musliman, učeni carigradski sufi rodom od Bijeloga Polja, koji je u godinama Prvoga svjetskog rata – zgrožen zločinima Atatürkove soldateske nad Armencima, Grcima, ostalim kršćanima – prešao na katoličku vjeru i u dubokoj starosti ostao zadnji fratar na otočiću. Sjeo sam na kamenu bitvu na obali i nastavio motriti „moju Švicarku“; stajala je u pramčanom dijelu brodice pogleda uprtog u otočić, leđima okrenutu barkariolu.

Kad je taj čovjek priveo barku mulu, iskočila je na obalu, žurno prošla kroz samostanska vrata… da bi, petnaestak minuta kasnije, jednako vješto uskočila natrag u elegantnu bijelu pasaru starinske gradnje i vratila se na perašku rivu. Naravno, ništa je nisam smio pitati, a da i jesam – nisam znao što bih: zamijetio sam da se vratila u čudnom raspoloženju, nekako ustrašeno-smrknuta, uzrujana, premda ne i razočarana… ponajviše zbunjena, kanda zaokupljena nečim iznad razine njenog poimanja. Nastavili smo prema Kotoru – uz najravnodušniju „konferansu“ što sam je mogao izgovarati… odrađujući plaćeni zadatak i prikrivajući svaki trag iznenađenja. Ali, kad smo prešli most preko Ljute, ona se oglasila – jednako poslovno-ljubazno, kao pri polasku iz Dubrovnika:

„Možda će Vas zanimati, mladi gospodine… moje ime je Verena Lüdi, umjetničko Leila. Naime, vidovnjakinja sam, ekstrasens. Moji klijenti kažu: čarobnica. A da se više ne biste snebivali, kao što jeste pri mom odlasku na Svetoga Đorđa, red je i da Vam kažem da nisam na turističkom izletu, nego u misiji… u pohodu stanovitomu mjestu radi obnove specifičnih energija. Dakle, pričajte Vi meni i dalje ono za što sam platila, a uzmem li nešto više, doživite li nešto neslućeno… nekako ćemo se nagoditi, zar ne?“
„Dogovoreno,“ složio sam se poluglasno, nimalo zapanjen njenim priznanjem – zapravo ravnodušan, jer sam u desetljetnomu vodičkom stažu doživio i veće senzacije od gošće-čarobnice… iz visoko civilizirane zemlje.

Prosječnim turistima čudesno osebujan, a poznavateljima mletačke graditeljske baštine na istočnom Jadranu i spektakularan, Kotor kao da je se uopće nije dojmio: prošla je katedralom Svetoga Tripuna ravnodušno kao što bi i bilo kojom crkvicom u balkanskoj zabiti, te pripomenula da je grad zagušen pogubnim zračenjima… „Jest između dviju voda pozitivnog naboja, ali pod strmim brdom koje emitira toliku količinu negativnoga da debelo poništava onaj obaju izvora!“… da bi me – kad sam predložio da joj pokažem Placu od salate, doslovce potjerala uz Lovćen: „Nemamo kad. U 13.00 ostavit ćete me u Dubovičkim Kamenicama… ne znam na koliko dugo.“
„Znate da to nije na putu prema Cetinju? Nisam siguran da se uopće može autom…“
„Može, uputio me pustinjak, grobar na Svetom Đorđu. A Cetinje… Cetinje će pričekati na istomu mjestu, zar ne?“ njezina je uljudna odrešitost zvučala kao naredba vlasnice moga radnog vremena… koje očito neće potrajati uobičajenih 12 sati.

Skrenuo sam za Kamenice, teškom mukom provukao Cromu između narogušena stijenja do zaravni na vrhu obronka, gdje mi je rekla da stanem i pričekam je, izašla i krenula uzbrdo… brzinom i spretnošću divokoze. Da se radilo o nekoj drugoj ženi, bio bih pomislio što li ću ako se polomi po surom kamenjaru prošaranom krvavo-crvenim grmovima rujike… njoj se to nije moglo dogoditi. Sišao sam stotinjak koraka nizbrdo, sjeo na ploču izbrazdanu tragovima eona erozije, te neko vrijeme pratio gošću pogledom… vidjeh da je stala, raširila ruke, pa ih polako digla prema nebu i blago savila kao da hvata veliku loptu (sjetih se modrih Niveinih za plažu!), te se doslovce okamenila.

Vjetar, vrludajući od Dugoga dola, vitlao je njenom prekrasnom kosom, ravnom poput snopova teške svile i crnjom od noći – povremeno mi je skrivajući pramenovima oblaka, što ih je zračna struja raščijavala i nosila sve većom brzinom. Krupne su kapi dažda sve učestalije škropile po stijenju, pa pomislih da se povučem u auto… ali, kad nisu smetale Vereni-Leili, čarobnici iz Berna, zašto bi meni?

U nekom sam trenu izgubio osjećaj za prostor i vrijeme – premda je sat na mobitelu pokazivao 13.23, bilo je i signala… čuo sam putnički zrakoplov na velikoj visini. Ali, subjektivan osjećaj nije mi bio nimalo „klinički uredan“, pa sam nastavio šetnju putom kojim vlastita kola ne bih provezao ni ćaći na ukop idući.

Valjda sam se bio udaljio dvjestotinjak koraka, kada sam začuo krik… nešto između kliktaja od ushita, vriska od užasa, poziva nekomu predalekom da bi čuo i najglasnije dozivanje. Okrenuo sam se: Verene-Leile nije bilo na kamenu za koji sam vjerovao da se bila uspela na nj! Ali, prije nego što sam potrčao onamo, u procjepu u naoblaci – koja je plazila kršom poput zapjenjene bujice nad kamenjem u riječnom koritu – spazih je navrh pedesetak metara udaljenijega bìla… rukā raširenih kao na križu, kako treperi šakama poput pérā na rubu jastrebovih krila dok lebdi nad lovinom. I dalje je ispuštala one čudne krîke-vriskove, nesumnjivo u transu. Neosjetljiva spram pojačala vjetra, dažda… a onda se iz smjera lovćenskoga vrha začu grmljavina, sve učestalija, sve bliža Dubovičkim Kamenicama.

Jesam li bio zatravljen slikom neobično lijepe strankinje, koja se tko zna kada i zašto zaputila prema strmim gredama na sredokraći od podnožja do vrha planine upravo toga tmurnoga kasnoljetnog dana, zbunjen njenim glasanjem – najednom napadno sličnim orgazmičkomu – ili mi je neko tajanstveno čulo reklo da ne prilazim automobilu… nikada neću znati. Ali, ni zaboraviti što se tada zbilo: zasljepljujuće je bljesnulo – žestoka bijela svjelost bila je samo neznantno obojena ljubičastom – i prolomio se prasak groma… Velika Fiatova limuzina nestade u plamenu, dijelovi se razletješe po kršu, a crn se stup dima od sagorjelih guma i gotovo punoga spremnika benzina diže kroz olovnosive oblake!

Užasnut, jedva svjestan svega, krenuo sam prema olupini koja je dogorijevala… ne bješe me dohvatio nijedan od komada plastike ni lima, samo sam bio zaglušen gromom… tražeći pogledom moju gošću skrivenu za sve gušćom naoblakom. Konačno je vidjeh, vraćala se skačući s kamena na kamen poput zaigrane alpske seljančice – pjevušeći neznan mi napjev, nešto između bajalice, tužbalice, uspavanke… Pričekao sam je kraj karboniziranih ostataka Crome: u njenim smaragdnim očima blistala je iskonska radost!

„Javio mi se, Ivane! Javio mi se, ispunio me ogromnom energijom… ne možete pojmiti koliko sam sretna,“ rekla je poluglasno, prilazeći mi kao na krilima – i od silnoga me oduševljenja žestoko zagrlila. „Perun mi se javio! Najiskrenije, kada sam… slijedeći jedan teško objašnjiv san… krenula prema Dubrovniku, više sam samu sebe uvjeravala da bi se to moglo dogoditi, nego što sam očekivala da hoće. Štoviše, sumnju sam tjerala strahom da će, ne budem li čvrste vjere, izostati… Ali, proteklih noći, u svakomu novom snu otkrivao mi se djelić po djelić mozaika… sve dok mi se, jutros pred svitanje, nije pojavio taj čovjek, nekadašnji sufi… grobar-pustinjak sa Svetoga Đorđa, onaj koji znade kako se, i gdje na Lovćenu, Peruna zaziva. Djevojka na recepciji preporučila mi te za vodiča… rekla, u šali, da si najbolji, ali i strašan šarmer… da te se čuvam – nisam joj kazala da ću, prometne li mi se san u javu, trebati čuvati ja tebe.“
„I od ovakvih iznenađenja?… Povratka pješice,“ trpko sam se nasmiješio, prihvaćajući njenu pruženu ruku i polazeći nizbrdo prema cesti Kotor-Cetinje… baš kao da smo par zaljubljenih izletnika, kojima je grom spržio automobil pukim slučajem, pa će jednako čudom sačuvanim mobitelom pozvati taksi.

Iz čarobničinog dlana, u moj se pretakao dotada mi nepoznat oganj: žestoka energija prosvjetljenja, pokretačka sila inspiracije i kreacije… Perunov gnjev!