Hrvatska tone u mrak.

Piše: Romano Bolković
Slikovnost: Sanja Bachrach Krištofić

S tom tamom u našoj Domovini nije baš jednostavna stvar. Ti, dragi čitaoče, i sam dobro znaš da je na domu Oca Domovine, Ante Starčevića, angel kaj iluminira vjekovni mrkli mrak i tmine. Kako se baš dogodilo da na tom naročitom hrvatskom domu baš Anđeo Svjetlonoša, što će nas fatalno predodrediti za cijelo jedno mračno razdoblje, ne bih sada elaborirao, no podsjećam te da je lučonoša Lucifer (lux, lucis – svjetlo, luč, ferre – nositi), što je latinski prijevod izvorno grčke riječi “eospherus”, koja je označavala zvijezdu Danicu – Is.14:12-14: “Kako pade s neba, zvijezdo danice, kćeri zorina (“Kako pade s neba, Lucifere, zorin sine!” heb.tekst*)? Kako se obori na zemlju (“posječen si do zemlje”*) koji si gazio narode? A govorio si u srcu svom: izaći ću na nebo, više zvijezda Božijih podignuću prijesto svoj, i sješću na gori zbornoj na strani sjevernoj; Izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se s višnjim”.

Danica pak, kad je riječ o Hrvatima, mraku i javnoj rasvjeti, poznata ti je iz razdoblja Ilirskoga preporoda, ali ne znam znaš li da su Mjesec i Danica starodrevni simboli prvog hrvatskog grba? Dakle, nije riječ samo o tome da su se polumjesec i Danica skutrili u sramežljivim stihovima hrvatske pjesme: Mesec kara zviezdu danicu…, nego su još koncem dvanaestog stoljeća zauzeli lice novca hercega Andrije. Toma Arhiđakon svjedoči – a to će tebe posebno veseliti – kako su Hrvati prigodom mjesečeve mijene izvodili obredne plesove i dizali galamu u svojim stanovima, lupajući u sve limene i drvene predmete, da tobože otjeraju demone, koji prema njihovom vjerovanju razdiru i jedu mjesec. Veza Hrvata, Mjeseca i Jutarnje zvijezde, budimo otvoreni: Lučonoše, očito je pradavna: ne samo da je narodni (ilirski) preporod izveden u znaku tog prosvjetiteljskog sjaja Leljiva, nego su i paleoslojevi narodnog identiteta obasjani palucavim sjajem mjesečine.

Sve u svemu, s tim je mrakom zaista u nas vrag – naoko, razgoni ga baklja Prosvjete, ali, kad se shvati da nju nosi Anđeo Lučonoša, pitanje je što je tu mračnije: diluvijalna panonska noć ili onaj tko tamu naoko razgoni?

Naravno, ništa od toga ne bih ni spominjao da 2012. nismo očekivali ponovno došašće Quetzalcoatla.

Prema jednoj astečkoj priči, Quetzalcoatla je zavela Tezcatlipoca tako što ga je napila i navela da provede noć sa svećenicom koja je bila u celibatu; on se nakon toga sam pokajnički spalio do smrti.

I sad ide kuriozitet: njegovo srce postalo je jutarnja zvijezda. Zvijezda – Danica!