Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Toni Franović

Pala je kiša i sve se promijenilo. Ne mislim samo na boje, ali jutros tražim malo topliju majicu i razmišljam o kuglofu sa grožđicama i čokoladom, od kiše se sve nekako utišalo i usporilo.

Čudno je kako se svake godine sve teže i teže rastajem s ljetom, ranije sam kao i toliki drugi prigovarala vrućini, žalila se da je teško podnosim, priželjkivala osvježenje, a sad… ništa. Sad samo želim da toplina potraje što duže. Da što duže moje noge ostanu gole, prozori noću otvoreni, da iscijedim svaku kapljicu sunca.

Nikako mi nije logično da je ljeto srednjeg roda, ja ga vidim kao lijepog, zrelog muškarca, koji miriše na zemlju, strasnika koji zavodi slašću svojih plodova, snagom, od čije radosti odjekuje zemlja, a od grlene se pjesme ori svemir! Kao da nikad neće doći zima, kao da nikad neće pasti kiša, kao da će sunčana pozlata trajati zauvijek, a život u svoj svojoj snazi bujati, cvasti, roditi, cvrkutati, zujati, mirisati i sladiti.

Ova kiša sve mijenja. Znam da će još biti toplih dana, ali neće više onako gorjeti, niti će lubenica biti onako slasna.Tek druge godine, a dotle… tko zna. Zato bih se najradije gospodinu Ljetu objesila o rukav da ga zadržim da ostane još malo, još barem tjedan, dva, pa nek onda ide, ako baš mora.

Nestane li ovako rano… prevarena sam i zakinuta! Neću lagati, volim ja i njegovu nasljednicu, ali nije još ni rujan, nije još vrijeme za odlazak!

Za oproštaj s ljetom ionako mi je uvijek prerano!