Piše: Emir Sokolović
Slikovonst: Ken Russel

Ne vjerujem da ću reći što novog, ali bitisanje na ovim demo(n)kratskim prostorima je dovedeno do groteske. Istorija, koliko god ju pisali pobjednici, nam kazuje o suštinskim postulatima i principima. Ako se boje i grbovi u koje je odjevena apstrahuju ostajemo na nepobitnim činjenicama.

A ovi prostori obiluju bolesnim tiranima koji i ono što mogu kupiti uzimaju na brutalan način kako bi udovoljili sopstvenoj slici o sebi i demonstrirali moć bez koje, definitivno, ne bi ni znali da postoje.

Pored mora organizovanih pljački u ratnom i poratnom periodu za koje su krivi uvijek drugi (primjerice kako su Zenicu opljačkali agresori; to svi koji ovdje živimo jako dobro znamo: počev od ogromnih skladišta na Kanalu pa do robnih kuća i sram da ih bude) i koje su donijele nesanjano bogatstvo političkim liderima (ili su od marginalaca koji su se na to odvažili poslije načinili političke lidere) trebalo je očuvati i, kako nikada nisu imali nikakvog životnog zadovoljstva, trebalo demonstrirati šta to sobom nosi.

Prvi korak je bio ukrotiti (ili uniformisati) korpus a to se bez problema postizalo na dva civilizacijski provjerena načina:
– dugotrajnim osiromašenjem drugih uz verbalno izjašnjavanje suosjećanja kao i osude onih koji su do tog doveli (i to su uvijek drugi u pitanju) i
– instaliranjem bogomolja i urušavanjem samopoštovanja jedinke koja je na bilo koji način izgradila kodeks.

U bilo kojoj drugoj varijanti pojedinci bi bili ekskomunicirani iz svjetovne (a prevashodno inicirano od strane duhovne) zajednice. Deformitet ide toliko daleko da pomenuti ne kriju više tajnu da nisu tu da štite interese onih koji su ih uspeli, već da su ti koje su oni raspeli tu zarad njihovih bijesova i moći.

Obzirom da su bivali poslušnici (što su – u suštini – i ostali) i da nisu imali u periodu kojem to pripada životnih sadržaja iste su pokušali nadoknaditi u poznom periodu kada im biološki uzusi to nisu dozvoljavali. Jer čemu moć ako je neko ne može osjetiti: bilo onaj ko ju posjeduje ili neko treći… Demo(n)kratija je išla do te mjere daleko da su prolazili nekažnjeno i uživali suosjećanja kroz patnje kojima su bivali izloženi vjerski službenici. Potom zapišavanje teritorija u varijantama kojih se ni Inkvizicija ne bi mogla dosjetiti. Na koncu čemu prosvjed kada i živimo u 1434. Srećom onaj etički otpad koji se i pridružio po izvjesnom dolasku demo(n)kratije koji je ujedno i najmonstruozniji u vježbanju „odanosti“ bit će stijena koja će pogoditi i izazvati tektonske poremećaje kako bi se istorija vratila suvremenom toku. Jednom evidentičar uvijek evidentičar demo(n)krati moji. U zdravlje vam i taj čas…