Piše: Edit Glavurtić

Pijem jutarnju kavu i čitam o ovoj našoj bijedi, sivilu, korupcijama, nezaposlenima, pronevjerama, najavama štrajkova, i dnevno novim prijetnjama ministra financija.

U početku mi se svidjela njegova odlučnost, krajnje je vrijeme da se uvede neki red. Ali što dalje, sve je uvredljivije njegovo ponašanje kao da smo baš svi kriminalci, i utajivači poreza. Nismo!

Većina nas je poštenih, normalnih ljudi koji su sve na vrijeme plaćali, poštovali zakone koje su drugi istovremeno zloupotrijebili, i obogatili se, a sad odjednom “bez računa se ne računa”. Za najmanju grešku slijedi kazna, i ključ u bravu momci, fajront je!

Ponovo propada cijeli jedan društveni sloj, guši se i grca u propisima koji se mogu poštovati u dobro uređenoj zemlji, ali kako ćeš nekom platiti u roku šezdeset dana, kad ni tebi ne plaćaju? Kad se za svaku kunu boriš, i sretan si da stigne, bilo kad. Svakodnevno nova pravila, ali ne razumna i mudra, nego ekstremna, da satru i unište i ono malo što još teškom mukom preživljava.

Ne znam područje koje kriza nije sasvim poharala: privreda, zdravstvo, školstvo, kultura, sve, sve je na koljenima, uništeno! Od političara slušamo samo prazne riječi, obećanja kojima više nitko ne vjeruje, prijetnje novim kaznama. Ovo je diktatura straha. Produžuje se radni vijek, i možda bi bolje bi bilo odmah reći “kase su prazne, mirovina ionako nema, a vi ćete ljudi dragi s posla na groblje” pa je stvar elegantno riješena, prirodnim putem. U isto vrijeme mladi napuštaju zemlju u potrazi za poslom, misleći kako će im svugdje biti bolje nego ovdje. Nekima hoće, ali većini će se ubrzo razbiti lijepi san o zapadu, jer tamo će itekako krvavo i teško raditi za svaki cent, često gutajući ponos, slabije plaćene i lošije poslove od onih za koje su se školovali.

Sad tek vidim, savršeno jasno, kako je divna naša zemlja bila osamdesetih! Tako lijepo kao ovdje tada, nikada nikome nije bilo. Gledano iz ove perspektive, sve više i više mi liči na Arkadiju u kojoj se moglo i raditi i zabavljati, putovati i mirno starjeti, u kojoj je bilo za svakoga dovoljno, a mi ljudi s dostojanstvom i planovima. Neki bi na ovom mjestu rekli “da, ali sad imamo Hrvatsku”. Imamo. Ali je gladna, ponižena, kopa po smeću, ne može kupiti lijek, ni platiti struju. Takva je da ponovo razmišljam o tome da je napustim, jer ne osjećam da je išta u njoj moje.

Ja nisam kriminalac, niti sam to ikada bila, ni ja, a bogme ni ljudi koje poznajem, i krajnje mi je odbojno da se prema nama netko tako ponaša.
A ljupki slogan da se “bez računa ne računa” mogao bi ubrzo izgubiti svoj smisao… jer blizu je dan kad račun neće biti važan, jer više nećemo ni imati čime plaćati. Možda već sutra…