Piše: Mate Kapović

Ako Zapad napadne Siriju, bit će to još jednom bez UN-ova mandata. To će, dakle, biti protivno međunarodnim zakonima koje su, među ostalim, donijeli i sam SAD i Velika Britanija. Nesumnjivo je da će političari, mediji, politički “eksperti” (od Josipovića preko Butkovića do različitih profesora s naše politologije), kojima su inače puna usta šupljih koncepata poput “pravne države”, “vladavine prava” i tako dalje, lako naći opravdanje za napad na Siriju.

Na stranu geopolitički interesi koji stoje iza potencijalna napada na Siriju, izlike koje se za nj navode (bez obzira na to tko je i je li upotrijebio kemijsko oružje) i predvidljive posljedice za obične Sirijce, kritiziranje napada na Siriju iz pozicije slijepe vjere u međunarodno pravo nije pretjerano plodotvorno (iako taktički može katkad poslužiti). Čak i da postoji UN-ov mandat, tj. rezolucija Vijeća sigurnosti, to bi bilo samo formalističko-birokratsko opravdanje za napad. Vijeće sigurnosti nije nikakvo demokratsko tijelo, nego tijelo u kojem glavnu riječ imaju najmoćnije svjetske zemlje (od kojih neke nisu čak ni buržoaske “demokracije”). Dakle, odobrenje Vijeća sigurnosti ne bi davalo nikakav pravi legitimitet za napad, osim što bi značilo da su glavni svjetski imperijalizmi postigli dogovor oko situacije (što trenutno nije slučaj).

Unatoč smišljenom zatvaranju očiju medijâ i “stručnjakâ”, međunarodno pravo se i dalje vodi dobrim starim principom “tko jači, taj kvači”. Doneseni međunarodni zakoni, bolji ili lošiji, se poštuju kada to velikim silama odgovara. Kad im ne odgovara, potpuno je svejedno što na papiru piše.