Piše: Edit Glavurtić

Mamina mama, a moja baka Milka bila je blago rečeno „svoja žena“.

U njoj nije bilo ni traga od dobre, nesebične bake, koja svojoj unuci priča priče, češlja je, igra se s njom i uspavljuje. Bila je „svoja“, sama sebi prva i dovoljna, a na druge se nije osobito obazirala. Nije voljela kuhati, pa je kuhala loše, nikad mi nije ispekla kolač, uvijek mrzovoljna nije voljela ni poslove po kući. Najdraže joj je bilo sjesti i čitati, i da je svi pustimo na miru. Mama, koja joj je bila jedino dijete ne pamti da ju je baba ikad uzela u zagrljaj, ili joj na bilo koji način pokazala ljubav.

Milkina sestra, baka Dragica bila je sasvim drugačije prirode. Topla i dobra žena koja je sve stizala; raditi u polju, štali, kući i vrtu, s mužem i tri sina, dok je Milka bila udovica. Svako bismo ljeto mama i ja otišle nekoliko dana k njoj u selo, a ona je samo letjela oko nas gledajući kako da nam ugodi. Kuhala je tih dana samo moja omiljena jela, svako malo ljubila me i pitala „Mili, šta da ti baka da?“ pa mi gurala u ruke komad kolača ili bombon.

Nalazila je vremena da odemo u šumu nabrati gljiva i kupina, ispeći kukuruza, a voljela je čitati pa je skupljala ljubavne vikend romane.

Onda bismo s tim romanima i dekom mama i ja otišle na livadu, malo pazile na krave, a u neko doba bi se pojavila baka Dragica sa vrućim uštipcima „ajd cure moje, brzo, da vam se ne oladi“. Pa bi sjela u travu, i onda bi mama i ona razvezle priču, o svemu i svačemu.

A ja sam čitala, upijala miris livade, sunca i onog blagoslovljenog mira koji osjetite samo u blizini dobrih ljudi, takvih koji nemaju puno ali bi vam dali sve, pored kojih ste opušteni i sretni na jedan nevin, dječji način, neusporediv s bilo čim drugim.

Na odlasku bi se baka Dragica sva usplahirila gurajući mami u ruke vrećice pune voća i povrća iz vrta, i s riječima „Mili, šta da tebi dam?“ pružala mi čokoladu i onu crvenu novčanicu s konjanikom namigujući „na, kup si nešta, to sem ja ušparala od mojih, da ni ne znadu“. Zatim bi nas ispratila, u žurbi berući još ljiljane i ruže iz cvjetnjaka „da nam miriši putem“.

Mi bismo tako pune darova odlazile u drugo selo babi Milki , a ona bi onako hladna i nezainteresirana samo bez riječi podigla obrve. Nikad od nje nisam čula ono „mili, šta da ti baka da?“. Bila je utjelovljenje vječite zime, koja uvijek svemu prigovara, sve mjeri i stiska, a kad daje uvijek je to zgrčeno, kao da joj iz oka vadiš. Dok je njena rođena sestra bila ljeto, dobrota koja ugađa, hrani i usrećuje. Zlatna jabuka koja rodi plodovima, i što ih više bereš, veće se obilje stvara.

Ipak, na svoj djetinji način ja sam ih obje voljela, osjećajući da i one vole mene, svaka sukladno svojoj prirodi; Dragica sa svojom toplinom, a Milka svojom škrtom strogošću.

Čovjek ljubav pokazuje svojim bićem, svom svojom nutrinom preslikava prema van ono što iznutra jest. I to se onda na sukladan način vraća, pa sam se ja s bakom Milkom neprestano prepirala, dok sam se baki Dragici umiljavala i jedva čekala dane kad ćemo k njoj na selo.

Dvije sestre, različite kako se samo može biti, i jedna i druga potpuno bez zasluge za prirodu koja im je dana, i koju nisu mogle mijenjati, jer čovjek može korigirati sitnice, ali ne i osobnost. Danas sve više mislim da je dobrota Božji dar, baš kao kad je netko nadaren za sviranje ili matematiku, tako je nadaren i za dobrotu.

Još kao dijete osjetila sam tu raskošnu toplinu u svemu što je bila baka Dragica, jer dobrota se pamti. Velik je to dar kad iza sebe možeš ostaviti takve uspomene.

Jedan od najvećih.