Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Vladimir Becić

Dođe tako, prije ili kasnije, trenutak u kom shvatiš da se ne treba truditi da svakome ugodiš. Uglavnom se pojavi pod ruku s onim drugim, kad uvidiš da svijet neće propasti ako nisi baš svakome drag, i da te ne mora svatko voljeti.

Velika je stvar otresti se te djetinje potrebe, o koju se toliko ljudi neprestano spotiče, jer njeno prepoznavanje jest trenutak odrastanja, a odupiranje početak divnog oslobađanja.

I na stranu cijeli svijet, njegova očekivanja, prihvaćanje, kritika i nestalna naklonost. Važno je da me voli i podržava nekoliko bliskih prijatelja, Onaj kog ljubim, i Ona koja me svakodnevno gleda iz ogledala dok se češljam i šminkam.

Ona možda i najviše, jer bez nje ne mogu.

I nije to egoizam, ni samodopadnost… to je zdrava svijest o vlastitoj vrijednosti, poštovanje onog što jesam, uzbuđenje pred onim što ću, nadam se, postati.

Mirno, upijajući u sebe to što mi dolazi u susret, u liku sličnog ili različitog, što mogu prihvatiti ili otpustiti, i dozvoliti da me oblikuje bez straha da se u tome izgubim, ili ozlijedim. Jer, ja sam ja, i ne mora me svatko voljeti.

Dovoljna sam snažna da to podnesem.