Piše: Mate Kapović

SLUŽBENI POVOD: Upotreba kemijskog oružja (na stranu pitanje tko ga je točno i zašto upotrijebio, što nije potpuno jasno) i smrt civilâ je očito samo izgovor. Civili u Siriji ginu još od 2011, a pogibija civilâ SAD-u očito nije prebitna npr. u Afganistanu i Iraku, da ne spominjemo napade dronovima, Izrael/Gazu itd. SAD-u pak kemijsko oružje nije nešto posebno smetalo npr. 1970-ih u Vijetnamu kad su ga sami upotrebljavali ili kad ga je 1980-ih protiv Irana upotrebljavao njihov tadašnji saveznik Sadam (o međunarodnoj se zabrani kemijskog oružja govori i potpisuju različiti sporazumi još od 19. st.).

PRAVI POVOD: Značajno napredovanje režimskih Asadovih snaga nakon 3 godine borbe. Podsjetimo, SAD, UK i Francuska su već prije službeno priznali/poduprli pobunjenike/opoziciju (ujedinjeni pobunjenici zapravo ne postoje – riječ je o nizu potpuno različitih grupacija, od islamistâ do etničko-vjerskih formacija, koje ratuju ne samo protiv Asada nego nerijetko i međusobno). U takvoj situaciji im Asadova konačna i potpuna pobjeda politički i ekonomski nikako ne bi odgovarala (iako je Zapad s njim prije 2011. uglavnom sasvim normalno surađivao).

RAZLOZI: Glavni razlog je, naravno, ogromno geopolitičko značenje Bliskog istoka u cjelini (ponajprije zbog nafte). Preciznije, Sirija je bitan saveznik Irana (velikog neprijatelja SAD-a i Izraela), a blizak je (politički, ekonomski i vojni) saveznik i Rusije (Rusija u Tartusu ima svoju jedinu pomorsku bazu na Sredozemlju). Osim toga, trenutni sirijski režim je u savezništvu i s izrazito antiizraelski (a Izrael je SAD-ov glavni saveznik na Bliskom istoku) nastrojenim libanonskim paramilitarnim Hezbolahom (koji je Asadu u recentnoj ofenzivi i izravno vojno pomagao). Naravno, u pitanju su i čisti ekonomski poslijeratni interesi zapadnih korporacija itd. (ako Asad pobijedi, od toga neće biti ništa).

REZULTAT: Cilj napada na Siriju je slabljenje Asadova režima (a time onda i Irana, Rusije i Hezbolaha) i time onda osiguravanje boljeg položaja za zapadne interese u Siriji. Kako je savez Zapada s “opozicijom” vrlo fragilan i kako Asad neće tek tako pasti, rezultati zapadne intervencije su vrlo upitni. Vrlo je izgledan rezultat da će intervencija samo pospješiti daljnji nastavak građanskog rata koji bi se mogao protegnuti na još godine i godine (treba se sjetiti građanskog rata u Libanonu koji je trajao od 1975. do 1990). Za civilno stanovništvo bi najbolja opcija bila trenutni prekid oružanog djelovanja i mirovna konferencija na kojem bi se našao nekakav politički kompromis da se izbjegnu daljnja razaranja i smrti, no to je u ovom trenu prilično nevjerojatan scenarij jer je to malo kojoj od zaraćenih strana unutar i izvan Sirije u interesu.