ONO POLJE MAKA

Ono polje maka, gdje se nismo sreli,
Taj grimiz što poput poljupca procvjeta…
Ko razbijen kamen, podne dan razdijeli:
Rastaju se duše u vrelini ljeta.

Prekonoć se sruši zamišljeno zdanje.
Poput ljuski šušte riječi bez suštine.
Odlazi sva nježnost u nepostojanje;
Nakovanj u uhu, vrtlog od crnine.

Svuda je praznina, gdje te oko traži:
Sve narušen razmjer i pogrješan ustroj.
Samo vjetar pirne da čelo razblaži,
Češljugar se javi u živici gustoj.

Prelijeva se voda u krčagu strtom,
I vremena treba čovjeku da shvati:
Ti si kao voćka, nespojena s vrtom,
Da uzeti ne znaš i ne možeš dati.

(Flora Green, ljeto, 2012,
slikovnost: Vincent Van Gogh)

Flora Green