Piše: Romano Bolković
(Slikovnost: Miloš Forman, 1975.,
Let iznad kukavičjeg gnijezda)

U Hrvatskoj se politička aktivnost u pravilu shvaća kao politička interpasivnost. Što to znači? Vrlo jednostavno: politički interpasivno je ono djelovanje koje zapravo nije usmjereno prema tome da se nešto promijeni, nego se djeluje kako bi se spriječila istinska promjena. Stoga je u nas sve češće gotovo poslovično moguće čuti rečenicu slavnog talijanskog književnika Giuseppea Tomasia di Lampeduse, koja veli da valja promijeniti sve, da ne promijenimo ništa: Bisogna cambiare tutto, per non cambiare nulla. Ili, kako je rečeno u Viscontijevom filmu: If we want things to stay as they are, things will have to change. Da, ponekad je nužno promijeniti sve, da bi sve ostalo isto.

O čemu to govorimo? Što bi to valjalo promijenitia što ostaje intaktno? I što se to prividno mijenja, e da bi se održao status quo?

Očito, hrvatski su građani, ne prvi puta no svakako najmarkantnije, na izborima izglasali promjenu. Kakvu promjenu? Očito, ne žele više ovako živjeti. Žele bolje živjeti. Ali, to neće biti dovoljno: u Hrvatskoj je posve jasno da građani ne misle kako su svi politički problemi riješeni, pak preostaju tek oni gospodarske naravi; neće biti dovoljno, sve kad bi to i bilo nekim čudom moguće, osigurati većini bolji život no što ga danas živi. Bit će nužne i fundamentalne političke promjene. U smislu u kojem ih i svijet želi: nije riječ tek o nejednakosti i krizi kapitalizma, ponajprije je riječ je o insuficijenciji demokracije same. Svjesna tog zahtjeva, svjesna te atmosfere, svjesna tog desiderata, hrvatska politička elita, unatoč najboljoj volji njenih protagonista, sve će učiniti a da se ništa ne promjeni. Hrvatska nikada nije imala pametnijeg predsjednika no sto je Ivo Josipović; Hrvatska nikada nije imala nepotkupljivijeg premijera no sto je iracionalni Zoran Milanović; Hrvatska nikada nije imala čestitijeg predsjednika Sabora no sto je bio pokojni Boris Šprem. Ipak, unatoč inteligenciji, političkom i moralnom integritetu vodećih ljudi ove zemlje, u Hrvatskoj se u bitnom neće promijeniti ništa. Jer, underground overlords spremni su učiniti sve, samo da sve ostane po starom. Evo zašto:

Recimo da hrvatska politika nije farsa, da je ono što od nje vidimo istina, a ne privid, ili, ozbiljnije, shvatimo taj privid kao vid istine same, pa se zapitajmo na čas: Dobro, a o čemu se u toj hrvatskoj politici zapravo radi? Ako izuzmemo onaj dobar, ali ipak neugodan Duceov odgovor da je jedini njegov program da hoće vlast, što biste vi odgovorili kad bi vas pitali: Što je vaš program? Agenda je više od desetljeća sasvim zadana: Haag je odmijenio pravnu državu; EU vanjsku politiku; MMF ekonomsku; Svjetska banka monetarnu… Sasvim je jasno da preostaje samo Monopoly kao vlastit sadržaj politike: kockanje s lukrativnim hrvatskim nekretninama, koje ovdje možete promatrati i kao metonimiju prirodnih resursa. U takvoj situaciji očito je da je svatko pametan shvatio kako ovih par godina, ako već ionako nije kasno, svakako valja biti in, inače si za cijeli jedan život isključen, out. Homo sacer, neke vrste: biološki živ, ali bez ikakvih prava.

Čini se da bi upravo to bio jedini posao ovdašnje politike: ne dopustiti da se Hrvatska petrificira u odnosima kakvi upravo vladaju. Sve do ovih izbora, uzmemo li kao uzorak samo političku elitu zemlje, u Hrvatskoj svi koji su u politici bilo što, bili su na vlasti barem u svojoj županiji. A opet, u Hrvatskoj je u ovom trenutku sve do toga da se za duge godine ustanovi definitivan društveni casting: dovršiti će se podjela socijalnih uloga, do kraja definirati raspodjela društvene moći i napokon očuvati odnosi koji bi u hrvatskom društvu trebali stabilno vladati desetljećima. Bez obzira tko vladao Hrvatskom, cijeli je posao politike onaj Patera Hada, protagonista ”Družbe Isusove”: na koncu ne učiniti ništa.

Jer, Hrvatska ima dva povijesna cilja, nadomak kojih se nalazi unatoč svim nevoljama: vanjskopolitički, biti u krugu uljuđenih zemalja Europske Unije, te unutrašnjopolitički, konsolidirati i konzervirati novonastale kapitalističke odnose.

Ova su dva cilja u izravnoj svezi. Potonji, uspostava unutrašnjeg društvenog poretka, hijerarhije moći u krajnjoj liniji, sasvim je uvjetovan ovim prvim: Hrvatska je potpuno izručila svoju suverenost već odavno, u rasponu od pravne pa do ekonomske, i nema tu više govora o nekakvim sankcioniranjima privatizacije i sličnim obećanjima za naivne: tko je jamio, jamio je, a, što se Zapada tiče, sve i jest bilo u tome da netko jami – doduše, njima nije bilo svejedno tko – pa da se konačno ovdje uspostave konstelacije, kao i imena za njih, kompatibilne i razumljive svijetu kapitala: ta, workers self management ili društveno vlasništvo, što je to? Me English nicht versteht!

Tako je 27. siječnja 2007. godine Davor Butković objavio tekst posvećen strahu od kapitalizma:

“Ona stranka koja bi izašla na izbore uvažavajući masovno protukapitalističko raspoloženje, ali koja bi bila kadra uvesti nova pravila igre, kojima bi se uspostavilo povjerenje u političke i poslovne sustave, i koja bi sve to mogla formulirati u jednostavnim porukama, vjerojatno bi uvjerljivo pobijedila na predstojećim parlamentarnim izborima. Realno govoreći, u Hrvatskoj ne postoji ni jedna takva stranka. Stranke šesteročlane koalicije iz 2000. godine nemaju dovoljan intelektualni kapacitet, a osim toga, nitko im ništa ne vjeruje jer su prije sedam godina obećavale reviziju pretvorbe, koju, naravno, nisu mogle provesti… Jasno je, dakle, da protukapitalističko raspoloženje hrvatskih građana neće biti operativno politički artikulirano. Što znači da će hrvatski građani još neko vrijeme, sve manje i manje, poštovati hrvatske političke elite. Te će se elite, pak, i dalje dodvoravati masovnim osjećajima tako da izbjegavaju stvarne, teške socijalne reforme. Hrvatske političke stranke sada mogu formirati dvije vrste produktivnih politika: ili mogu stati na stranu masovnog protukapitalističkog raspoloženja i pokušati ga kanalizirati ili mogu pokušati provoditi stvarnu politiku slobodnog tržišta. Uvjereni smo, nažalost, da neće učiniti ni jedno ni drugo.”

Poučno je na tren vratiti se u prošlost: te davne 2007. zatičemo Sanadera koji govori o tome da ”naša glavna namjera jest da Hrvatsku učinimo zemljom poželjnom za dobar život”, dajući tako jasno do znanja da je u ovoj zemlji očito sve do toga da se stvori dojam da su sva političkih proturječja i društveni antagonizmi dokinuti, što omogućuje da se od sada pa do vječnosti posvetimo primarnom zadatku svih hrvatskih naraštaja, rafiniranju komocije života, cizeliranju malograđanske udobnosti, ergo prosinačkim domjencima i siječanjskim skijanjima na sunčanoj strani Alpi uglavnom dakle imbecilnom hohštapliraju kao osnovnoj svrsi života kako ga vidi prosječni hrvatski moralni, mentalni i materijalni bogec. Očito, nečista savjest već tada radi, i iako je Ivo Sanader poznat kao intimni favorit krupnoga kapitala – jer Verona je pravilo a ne iznimka – bio je itekako svjestan da se umjesto sankcioniranja privatizacijska kriminala, uspostave pravne države, restitucije načela vladavine prava itd. – uglavnom umjesto krvavoga noža u temeljima kuće Glembay, tog primordijarnog zločina kao metodološki nužne pretpostavke kapitalizma – isključenima iz sfere moći mora nešto ponuditi: što bi to drugo bilo nego konzumeristički raj. Nije to senzibiliziranost za društvene nevolje, nego za društvene želje: neobičan senzibilitet za čokoladu prije ručka.

Vlast nudi ono što djeca žele, ne što im zaista treba ili što bi se pristojilo. U tom smislu, briga je za hrvatski kapitalizam izlišna: nema više straha od obnove nikakvih gruppoa, to je blagovijest i konačna istina ovozemaljske stvarnosti, svoj anti korupcijskoj borbi unatoč. Nema straha za nouveau riche. Nova hrvatska oligarhija sasvim je izvan zone opasnosti. Već je prošli mandat donio maksimalno: uvjerenja da je sve lege artis. Ovo je stoga razdoblje potvrde nespornosti i zakonitosti stečenoga. Tko je jamio, jamio je, i u tome nema ništa spornog, ilegalnog i sramnog. To je kapitalizam. Sada samo treba postići društveni dogovor: svaka zajednica počiva na nekom prvotnom konsenzusu oko onog jednog za koje jesmo da bi uopće bili za-jedno, i kad se takav dogovor postigne, njegov se predmet stavlja izvan diskusije, kao neupitan pretpostavka društvenog zajedništva. Mi smo za kapitalizam, zar ne?

Da, odgovaraju Hrvati prešutno, jer kako bi Hrvati drukčije odgovarali nego šutnjom. No netko mora biti kapitalist, da bi bilo kapitalizma. Nije to lako: ti ljudi imaju silnih problema, jer i bogati plaču, kao što svjedoče već i turske sapunice. I u tom je smislu pred nama povijesni društveni dogovor: ovo do sada bila je sasvim netočno zvana prvobitna akumulacija kapitala, što je bilo bilo je, a od sada, ako ne ide drukčije, igramo pošteno. Nama kapital, vama rad.

“Ja jesam za liberalizaciju gospodarstva, ali u okvirima socijalnog dogovora, koji će štititi i promovirati prava radnika.”, also sprach Ivo Sanader. Jednom opet, tko bješe ništa bit će sve, možemo vam osobno jamčiti taj utopijski komunistički eshaton, ne samo zbog tradicije, već i zbog sadašnjosti: pa vidite kolike su ništarije postale sve i sva. Sumoran je ovaj back to the future: kako je povratak iz socijalizma u kapitalizam zapravo dosadan period, kako je tranzicija predvidljiva. Nije čudno da se njome zapravo nitko teorijski ozbiljno ne bavi: sve se tu već zna, ako je o revolucionarnoj ironiji riječ.

A ironije je već i u tome da građani osjećaju želju za promjenom jedino u smislu da sve ostane isto, samo s jednom razlikom: da i oni malo budu pri kopanju; u tome je sav cinizam ove situacije. Ovdje nitko uistinu ne osjeća potrebu supstancijalne društvene promjene, ali cijelo društvo osjeća nepohodnost privatnih promjena već od ponedjeljka, kao kod alkoholičara ili pušača, jer, ovdje je život postao samo ružna navika: život je u Hrvatskoj porok. Budući da je cijeli posao politike postići taj osnovni društveni dogovor građana oko statusa quo, treba i opet, kako bi se ta neugodna i stupidna istina zataškala, pronaći nekakav spektakularan antagonizam kojime bi se s bitnog pažnja preusmjerila na nebitno. Treba nam red harring.

U književnosti, red herring je termin koji označava literarnu tehniku odvraćanja čitateljeve pozornost s bitnih zbivanja na ona manje značajna; nekoć su mladi lovački psi u Britaniji bili obučeni slijediti trag životinje unatoč intenzivnijem mirisu usoljene, dimljene crvene haringe, koju bi trener pasa vukao ispred psa, ne bi li ga omeo u slijeđenju izvornog, manje snažnog, primjerice lisičjeg miris. Hrvatska je prepuna ovakvih trikova: crvene haringe mirišu na sve strane. Treba imati dobar nos da bi se osjetilo odakle riba ovaj put smrdi. Jer, danas imamo posla s prosvijećenom ideologijom, štoviše ne samih ideologa nego i onih koji bi trebali biti objektom ideološke manipulacije: ovdje svi znaju što čine, a ipak to čine – u ovoj opsjeni sudjeluje cijelo hrvatsko društvo. A ono je tradicionalno malograđansko: tipična društvena sredina, klajnbirgerska osrednjost i oportunost, i supripadajuća isključivost: jasno je da moramo pronaći onaj element koji iz društva valja isključiti da bi se ono homogeniziralo, da bi postigli taj traženi dogovor, da bi uspostavili konačnu harmoniju i jedinstvo suprotnosti svih društvenih snaga i odnosa, da bismo razriješili sve društvene probleme i proturječja – to je posao Propagande: to je cilj javnih nastupa pronositelja gospodarskih panaceja i šećernih vodica, u krajnjoj liniji, to stvaranje dojma da više nema političkih problema, nego preostaju samo otvorena pitanja gospodarskih strategija i dosizanja traženog standarda, ili barem izlaska iz depresije u krizu.

U toj sveopćoj potrazi za mangupom u vlastitim redovima, za metežnikom, za onima koji kvare harmoniju i koje nužno valja odstraniti ne bi li se postiglo organsko jedinstvo društva, Hrvati su po tko zna koji put odgovorili krivo: kao što smo nedavno pisali, za vatrometa nitko ne gleda zvijezde, i usred antikorupcijske pomame, zlurado zabavljeni spaljivanjem fašnika, građani se ove zemlje više ni ne pitaju o desetljeću koje je prethodilo korupcijskoj kloaki dr. Ive Sanadera: fascinantno, no u ovoj zemlji ne samo da nitko od protagonista devedesetih nije u zatvoru zbog ratnoga profiterstva ili kriminala u pretvorbi i privatizaciji, nego se više nitko niti ne pita zašto je tome tako.

Ne čudi stoga da na radikalnim pozicijama ustrajava teza o moralnom niveliranju hrvatskih stranaka, o tome da su svi jednaki u svojoj korumpiranosti i klijentelizmu, o izjednačavanju vrijednosnih ideoloških i svjetonazorskihhh sustava koje u svojim programima deklariraju i zagovaraju ljevica i desnica, i, usred sveopće uravnilovke hrvatskog političkog prostora, javlja se potreba za barem nekakvim jasnim razlikovanjem, za nekim spasovnim antagonizmom, za nekim tko će biti objekt novog pokliča: Drž’te lopova!, u zemlji koja očito ne zna glasovati nego protestno, glasujući protiv, a nikako ne za nekoga ili nešto.

Hrvati kao da genetski ne znaju za što su: u temeljnim oblicima ljudske spoznajee, ni prostorno ni vremenski, Hrvati se ne slažu ni oko čega: prostorno, oko granica Hrvatske, vremenski, oko njene povijesti; jedni su za Bleiburg, drugi za Jasenovac, jedni za banovinsku, drugi za avnojevsku Hrvatsku, svejedno, podjednako nesložni. Stoga bi bilo neophodno iznaći fokus izvan te uznemirujuće slike općeg rasapa svih hrvatskih vrijednosti, jer činjenice su zapravo suprotne od onoga što se pokušava sugerirati: ne samo da političkih problema ima, nego je u Hrvatskoj sve problematično, počevši od samih temelja stvari: ovdje se nikada nitko nije dogovorio za što smo mi to zapravo, za koje to jedno, i ništa ovdje nije van diskusije, dapače, tek će se osnovna tema u diskusiji to snažnije i traumatičnije javiti, što je intenzivnije potiskujemo: ovdje je sporan i Domovinski rat, ovdje je sporan cijeli chorus line koji bi se u USA zvao founding fathers, ovdje je, konzekventno, sporna država sama, valjda samim svojim postojanjem, dočim Ideolozi tvrde da političkih problema nema!

Zato bi, već umornima od ove farse s Ivom Sanderom kao jedinim i isključivim zlom ove zemlje – zanimljivo, desetljeće prije bio je to njegov konkurent, Ivić Pasalić, pri čemu je zanimljivost ne u činjenici antagonizma Ive i Ivića, već u onoj manje očitoj, onoj naime kome su i jedan i drugi bili arcinemeza – za početak građanima Hrvatske valjalo objasniti da kriminal na kojemu je podignuta zgrada novih socijalnih odnosa neće biti sankcioniran. To je temeljni hrvatski problem. Kako bi se taj pra-zločin zataškao, upravo sada kad vam objašnjavaju kako trik funkcionira, seoski vas magičari ponovo obmanjuju.

I zato ne budite naivni. Nikome od onih koji su vas opljačkali neće pasti vlas s glave. U ovoj zemlji to je rezervirano samo za one koji su okrali konkurenciju. Bez obzira na najpošteniji, najrazboritiji i najmoralniji predsjednički trojac u povijesti Hrvatske od obnove njene državnosti do danas, Oligarhija, na čelu s Meštrom svih hulja, neće dopustiti nikakvu bitnu promjenu, mada se prividno sve promijenilo.

Vama preostaje živjeti, kao i do sada, iz navike. U zemlji u kojoj je život porok, tek još jedna ružna navika.