IZ OSTAVŠTINE, dno stare ladice

Više mi ne vrijediš stiha, zareza na margini,
Slova u monogramu, što me na jastuku grebu.
Ko jež se sklupčalo naše ljeto u mahovini,
I sve su zrele bobe čvorci odnijeli k nebu.

Ničega nema što bih željela da se vrati.
Polaze vlakovi moji u bestrasne daljine.
U gradsku vrevu lik se ko sjena sunovrati,
Među napregnut čelik, neon i ruševine.

Bruje telegrafske žice, ljubavne poruke nose.
Događa se da novu boru jutrom primjetim.
Ja tek u polju nađem spokoj bez doloroze;
Prolaze lijeni sati i tebe se ne sjetim.

Škanjac proleti, kljunom razbije arabesku.
Lišće na rubu rijeke jutarnji mraz rastoči.
Stojim, kvrgavim štapom šarajući po pijesku.
Zaista, reci mi kakve boje ti bijahu oči?

(Flora Green, rujan, 2013.,
slikovnost: Charles-François Daubigny)