Lađa dolazi

Lađa odlazi, bijele njezine grudi
pune su teškog večernja zlata,
bijeli val nad zelenim morem šumi.
Zlatni sjaj katedrala.

Suvremena mrtvila

Bijedno, bijedno, bijedno.
Politika ubija, istina ubija,
misao ubija, religija ubija,
sve ubija, ubija
čovjeka.

Samo borba daje snagu, samo borba,
borba za novu religiju.
Za novu religiju sunca,
koje sija u ljudska srca,
tako da su dobre njihove oči,
da su veseli njihovi koraci.

Naši snovi su bijeli oblaci
na moru azura.
Jedino što je lijepo
na svijetu jeste sunce.
Jedino što je još veliko:
Sunce – čovjek.

Po srebrnoj mjesečini

Po srebrnoj mjesečini
plovi tamni čun,
iz zelenog pristaništa
lađar je otplovio,
iz zelenog kristala
tihog srca.
Iz srca ponoći.

Lišće se nije ni pomjerilo,
kao da još sanja,
samotno uz obale
zeleno se sklanja.

Sve noći presanja
na srebrnom oceanu
lađar mlad,
ali u pristanište
doći neće nikad,
nikad.

Otvoreno

U vječnost je moje srce otvoreno:
iz Kaosa u Kozmos.

Iza tamnog grada
plamen bljeska,
mnoštvo se u tihu tamu
pomjera.
U tihu tamu. –

O, sada idemo!
O, sada idemo
iz borbe u Smrt,
iz borbe u Smrt,
da se razraste tihi gnjev
i da zgasnemo. –

Ja, ti i svi.

Nesretna je životna sudbina velikog slovenskog pjesnika Srečka Kosovela (Sežana 1904.- Tomaju 1926.). Jer biti mlad i biti veliki pjesnik i umrijeti sa 22 godine bez poetske ostavštine nalik je ostvarenju vlastita kletve napisane u njegovim ispovjednim pismima gdje kaže: ”zašto živimi, ni sam ne znam”. Poklonik kulta vitalističe i osvježavajuće uloge poezije, onog njenog gotovo mitska izvora gdje je tek stih estetski i preporodan za duh i tijelo, traga kao i drugi veliki pisci i pjesnici toga doba za univerzalnom i čistom formom umjetnosti, spuštajući se u dno podzemlja i uzdižući isto tako u nebeske visine. Duša, elan vitale, nepoznanice svijeta, misterij i sreća, sve se tu gubi i opet nastaje, nepretenciozno, intimno i lijepo. I sam kaže: ”U vječnosti je moje srce otvoreno: iz Kaosa u Kozmos”. (m.g.).