Piše: Kruno Čudina
Slikovnost: Oleg Kulik

Čujete li muk kolonijalističkog mentaliteta?

Čujete li taj muk?

Položen na nas poput prisilnog blagoslova samoproglašenih doušnika bogova samih, poput luđačkog smijeha nadzornika plaćenih i isplaćenih da nas drže u njemu, tihe, humane, korektne, nevoljne čak ni jesti. Ah, tko jede krumpire još…

Osjećate li muk kolonijalističkog mentaliteta? On se osjeti u kostima. I slini iz usta.

Skriva se iza dnevnog, iza svakodnevnog, iza prošlog, skriva i pretvara se u sadašnjem, sakrio je i negirao budućnost. Ista mora stajati, stajaća voda, u svakom slučaju.

Ah, kako ga je teško čuti od sebe, ah, za sebe ga imati, i priznati, ah, kako li je odvratno biti, ah, još gadnije sebi si ga osjetiti za/u/kao stvarnost.

Ah, kako li je lako biti u njedrima nadzornika ove kolonije, ah, kako li je lako lizati im lica i ušne resice, oh, kako li je slasno gajiti nadu njihovih pozicija, ah, kvragu!, kako bi lako bilo biti Veliki nadzornik poput njih.

Samo taj muk, ostaje mučiti, ostaje mučiti nekolicinu kojima je muka, ostalih vrebača 13584 pozicija viših nadzornika, oko toga broja, ne muči niti mučnina, kamoli muk. Veliki nadzornici su im dali u zadatak da provedu muk. Nad gubavcima kolonije. I da im daruju niski mentalitet, nizak, spušten do tla, pogled u cipele koje su rasparane, a koje nema tko popravljati – postolari su, naime, odavno umrli. Ili su bačeni u tamnice otpora. Jer su čuli muk, jer su skupljali svoje oči s tuđih cipela koje su popravaljali, s cipela svojih sestara i pokojeg lažljivog brata, mučne ovce, gnjide koja je prodala obitelj svoju.

Predajte se!, ne viču niti mali niti veliki nadzornici, a Veliki se nadzornik samo smije, nitko ne viče, svi samo inzistiraju prečuti muk kolonijalističkog mentaliteta, sebi inzistiraju. Ah, kako li je sve to zbog tebe, i zbog tebe, i zbog tebe, držiš mentalitet odmah uz tlo, dolje. Ti. Ja, taj je, ja.
Iza vaših prozora ne postoje baloni. Ne postoje lopte, nema dječjih igračaka, nema parkova, nitko vas ne čisti od posljedica kolonijalističke gube, nitko vam ne vraća oči u njihove duplje, tamo su zapale, nitko ne skida višak tkiva s vaših deformiranih nogu, ali muk je jedino što inzistirate čuti, ah, kvragu, pa za kime će žaliti djeca bez igračaka, djeca sazdana od kostiju, lica izgriženih od bijelih lezija, to od ne-igre, za kime će plakati djeca redarstvenog reda kolonije po imenu Croatia, kome će pljuvati u dalj, što dalje, tko dalje, na čemu skakati, kada ih niti očisiti neće, kada će biti dolje nisko, na dnu, na tlu, niskog mentaliteta, ah, pa redarstvenici im neće niti kućnu, ili društvenu njegu pružiti, držat će ih žive jer neće znati kamo s njima. Tako je ovdje.

Ah, ali nećete to reći, naglas najmanje, jel? nećemo tako reći, nećemo? Previše?

U Velikani nekolicine nadzornika pustopoljne kolonije, u Velikani veličanstvene povijesti Jama i čudnovatih brda, uz samu majku i Majke, s nekih 187 nižih nadzornika gubave kolonije, u Velikani s oko 13584 pomoćnih nadzornika, i jednog Velikog Grobničara – ne sanjam muk, čujem ga i zato, slavodobitno se treba, u znak slavlja, proglasiti Mukom s tenzijom da postane nadzornik, korak po korak, samo strpljivo, i da se svojoj Krvi, božja je zasigurno, kaže se i obiteljska, ponekad više, podari blagodat materiji, dobit koristi.

Ah, ma pas mačku, ili ona njega – neka preživljavaju svi drugi, svi koji to neće biti, i nisu, nisu u stanju! Ah, neka prežive najslabiji. Neka u Nebo lete svi gubavci kolonijalističkog mentaliteta. Neka bacaju svoju djecu u naručja nadzornika, Velikog nadzornika i strašnog Velikog grobničara kolonije po imenu Croatia, da gubavci ne mogu niti ”shit, fuck, piss, eat, lick the medicine, damn the old and the dead, they’ve all been led…” I said that!

No, i opet, aaa-h, neka svi usvoje mentalitet muka. Neka to ostane deviza ovoga puka, položimo svoja gubava tijela na Oltar Velikane! Sveti i gubavi!

Ah, živjela nam Velikana svih nadzornih velikana i grobničara, makar još 24, ili 13, da, 13 godina, ili 7 godina razbijenog ogledala dostojanstva koje muči u muku na tlu, dolje, i egzistencije koja ne gladuje samo za hranom!

I, ah, prokletstvo!, onda opet, ne izvana, tu iznutra, čujete li?

Čujete li muk našeg kolonijalističkog mentaliteta?

Čujete li taj muk?