SLUŠAJUĆI COHENA, NOĆU

REKOH DA NIŠTA NE OSTA,* da gotovo je,
Sedra i pozlata samo, a prazno sve iznutra;
Tamo u našoj veži anđeli pokisli stoje,
I ožiljci se broje, ostavština za sutra.

Rekoh da NEĆU VIŠE i uistinu neću,
Slijediti tvoju zvijezdu, čekati na kometu.
Na Mirogoju negdje odoh užgati svijeću;
O, kako banalno je ostati sam na svijetu…

Dani što se za prste love ko stare marke
Iz đačkoga albuma; vrijeme zelena voća.
Kad nismo znali što su to ose podstanarke,
I koliko će sutra koštati naša samoća.

MAGARAC TINTOMRLJAV NA ZVIJEZDE REVAJUĆI**
Sad odluku donosi da neće revati nikad.
Možeš me moliti, kleti, vlastitim repom tući:
Pojest ću svako slovo, koje ti napišem ikad…

________________
*L. Cohen,**G. Bataille
Zagreb, 30. listopada 2013.

(Flora Green, Zagreb, 30. listopada
2013., slikovnost: Joan Miro)