Kada je 23. listopada 1993. započeo I. Sarajevski filmski festival u tada još opkoljenom gradu u Zagreb nisu stizale nikakve relevantne informacije o tome. Dakako, nisu one stizale niti u Beograd niti bilo gdje gdje drugdje su se skrili krvnici jednog unakaženja povijesti i vinovnici smrti jednog grada i onog značenja što ga je, povezujući Istok i Zapad, imao stoljećima. Te iste odrednice bile su nestale ispod topovskih granata, ispod leševa i krvi nevinih, onako kako to biva u svakom nepravednom ratu i u svakom teroru. Zadnji veliki nacionalistički rati XX: stoljeća odigrao se baš tu, iako nadomak Sarajeva postoji mjesto nekad označeno kao geografsko središte bivše Jugoslavije koje je, u onim prošilim vremenima, bilo nemalo puta i mjesto hodočašća mnogima kojima je nacizam oduvijek bio stran. Ana Lebowitz izradila je plakat tog prvog festivala koji se završio trećeg novembra. Suzan Sontang donijela ih je u opkoljeni grad prkoseći i bez zastajanja, bez samuckivanja. Neprebolno je to vrijeme, kako tada tako i sada i to ne samo zbog onoga što nikako ne možemo ispraviti jer je nestalo pod surovim plaštom smrti i njezinih ubojica, već i zbog toga što je tu bila zakazala civilizacija. Ona ideja koja je oduvijek bila temeljem svake nade. (m.g.)

Film. XX stoljeće. Nova umjetnost. Sarajevo. Kraj XX stoljeća. Kraj svijeta? Kraj filma?

Piše: Haris Pašović

Već devetnaesti mjesec, jedan veliki grad je pod brutalnom opsadom. Nije više važno što je to evropski grad, što je to grad gdje se vijekovima presjecaju kulture Istoka i Zapada, niti čak to što je taj grad uvijek bio otvoren za novo i drugačije, uvijek radoznao da se mijenja i da mijenja… Važno je da je jedan GRAD pod opsadom u eri visoke tehnologije, golemog ljudskog znanja i iskustva, u eri brzog prenosa informacija i, mislio sam prije, u eri razuma. Svi ovi atributi civilizacije za koju sam vjerovato da je i moja, poništavaju se svakodnevnim smrtima i razornim ranjavanjima na ulicama Sarajeva, u sarajevskim stanovima, školama, bolnicama. Na sarajevskim grobljima. I svi mi u Sarajevu svjesni smo da je to tek dio katastrofe koja se dešava u Bosni i Hercegovini, koja u drugim bosanskohercegovačkim gradovima ima još dramatičnije dimenzije.

Ne tako davno, genocid nad Jevrejima je opustošio svijet. Sada je genocid nad Bošnjacima. Potpuno je nebitno da li nam se sviđa kako se neko nacionalno osjeća ili je anacionalan. Ono što bode oči su činjenice. Dovoljne su samo dvije od mnogih koje bi se mogle pobrojati: 1. jedan grad je više od godinu i po dana pod opsadom i u njemu svakodnevno ginu ljudi i 2. desetine hiljada ljudi umiru zbog svog imena i prezimena. Sarajevo je u grad u kojem je svijet XX stoljeća, svijet u kojem smo se rodili i odgojili, umro. Na drugim mjestima umiranje traje. Ovdje, mi živimo poslije kraja svijeta. Uprkos užasu, u Sarajevu se stvara jedna nova duhovnost, stanje stvari dosad nezabilježeno. Karakter te duhovnosti je neizreciv. Sve je sada drugo.

Na pitanje radoznalih novinara iz drugih velikih svjetskih gradova: „Zašto u Sarajevu filmski festival?“, najčešće odgovaram pitanjem „A zašto nas ubijaju?“. I gotovo uvijek osmijeh zbunjenosti kod mog sagovornika, neko nijemo izvinjenje zbog previđanja temeljnih pitanja. Nikada niko od Sarajlija nije pitao „Zašto filmski festival?“. Najveći broj filmskih stvaralaca širom svijeta nisu se pitali zbog čega. Prvi je odgovorio Wim Wenders i rekao „Naravno, šaljem vam filmove koje tražite!“, zatim je Lina Wertmiler rekla: „Podržavam!“, potom se pojavila u Sarajevu, u privatnoj posjeti, Dana Rothberg. Rekla je: „Napravićemo sjajan festival!“. Onda je došla Vanessa Redgrave povodom jednog drugog umjetničkog projekta, rekli smo joj za festival, nije rekla ništa. Otišla je i po onome što je već dosad uradila za Sarajevski filmski festival, čini mi se da za nju sve ovo vrijeme postoji samo Sarajevo i festival.

Zašto Sarajlije i filmski stvaraoci iz cijelog svijeta razumiju tu potrebu za filmom možda bolje od drugih? Jednostavno zbog toga što osjećamo snažnije da je umjetnost temeljna ljudska potreba, jednako kao hrana, sex, san. Da biti u stalnoj blizini smrti znači najjače žudjeti ljubav. Da biti neslobodan znači shvatiti veličinu slobode.

Naravno, govorim ovdje o filmskoj umjetnosti, ne o filmu kao o mediju koji zna biti tako strašno zloupotrebljen. Govorim o filmskoj slici koja omogućuje mišljenje, ne o onoj koja ga razara.

Slika nije važna. Važna je stvarnost iza slike. Jasnija slika ne znači nužno jasniji pogled na stvarnost iza slike. Zato me ne brine što će projekcije preko elektronskih mašina biti malo mutne, boje će biti bez sjaja, krajevi slike će biti malo zakrivljeni. Zvuk nije važan. Važne su tišine između zvukova. Ne brine me što će kvalitet zvuka biti ispod opštih standarda. Tišina je uvijek istina.

Neutješni smo. Strašno je tužno poslije kraja svijeta. (Haris Pašović)