NEBO KOJE SA MNOM ODE NA POČINAK

Sada sam sâm
Na žalu novoga svijeta
Nježnim gležnjevima putujem
meandrima njegova tijela
koje još uvijek miriše na dojenje
poput izgubljena djeteta

Sada sam sâm
odrastao na žalu novoga svijeta
slušam mrtvu tišinu
zaražen čudnim snom:
Na istoku žive obrve sfinge
na zapadu iščezle civilizacije
vidim ih u zrcalu kao vlastito priviđenje
kao i poslušno nebo koje sa mnom
ode na počinak, umiveno i čisto
ali u vručici jer me slijedi kao
Mefisto. Izgnat ću ga iz srca
koje je moj dom i kuca kao što puhovi
skaču u potkrovlju

Preselit ću se na orahovo stablo
tamo gdje neki Hrvat obješen pati
ali ostat će živ, oslobođen ovrhe
Tamo sam se možda i rodio kao
šutljivi svjedok uz pratnju i glazbu ptica

Prođi kroz sebe i vikni Eureka
neka žive svi oženjeni sa svojim
strahom i obmanama jer
kada bi Juda izišao večeras
pao bi željezni zastor s neba
al’ tada se ne nadaj ni grudici sreće