Piše: Flora Green

Godinama sam njegovala običaj “dočekivanja prvog snijega” s nekim tko mi u srcu oživljava i održava ognjište, središte bića i kuće. Bio je to uvijek maleni obred, ispijanje nečega toplog, poput čokolade, uz sljezov kolačić, paljenje svijećice, recitiranje, Brahmsova glazba u čistoj kući, gdje kroz oprano prozorsko okno promiču pahuljice, nalik na svadbenu rižu iz oblaka… Nešto sporohodno, svečano, gotovo srcolomno, dolazilo je u imenu sv. Katarine, čiji prijevod glasi “čista”, i s kojom bi nam, po pučkom kalendaru, dolazio i snijeg. A mali, osobni ritual, bio je način da se običan dan pretvori u svečanost, da se godina zatvori simbolički, u bjelini, pomirenju sa svima, povjerenju u jedno.

Zimi sam pisala najviše pjesama, vjerujući u ono hegelijansko načelo, da su “umjetnička djela oštra i blistava obećanja”, te da će najbolje i najzrelije tek doći, s godinama i iskustvom. Desilo se, međutim, mnogo toga izvan plana. Mnogi su dragi otputovali, novi se nisu pojavili, pomirenja su nemoguća, vjera u jedninu i dvojevanje poljuljana. Razlozi slavlja se izugubiše, ognjište je utrnulo. Pomišljam koliko su tome pridonijeli moj umor, nevoljkost, odustajanje. Gdje su borbenost, žar, proplamsaji elana, vojevanja za visoki cilj, poput vječnog prijateljstva i ljubavi? Godine, godine, godine… Je li to jedini mogući odgovor?

Ne znam. Danas sam dočekala prvi snijeg s mojim dragima, ponaosob najmlađim i najdražim, članom obitelji, Ivanom Konradom- Mangom, mojim unukom .Vozili smo se vlakom, nosevima uz staklo,bijeli dječačić s kosom od zlatne paučine i ja, dišući u nevidljivi cepelin, koji će nas noćas, kroz pahuljice, odnijeti u sfere idealnog, u snove. Nekako mislim, za svu ovu tugu proteklih mjeseci, da je to moja utjeha i nagrada, utoliko draža, što bijaše neočekivana.

Na sv. Katarinu, 2013.