Piše: Silvija Šesto

Obično kad se utišam ja iznutra potiho, da ne ranim, razgovaram s mladićem koji se objesio baš na mjestu na kojem stojim kad svako jutro nanosim tanki sloj kreme na lice. Ili dodatno šminku. Ovisi izlazim li među druge ljude ili ne.

On više ne visi, naslonjen je na gusani radijator i promatra me hineći pokrete desnom rukom kao da čačka zub suhom travkom.

– Još jedan dan – običavam reći, a on šuti. Sve smo si već rekli. Godinama, pomalo, bojažljivo ispitivala sam sve okolnosti u kojem jedan trideset i trogodišnjak odluči tako skončati nešto što se zove život. Prekinuti i nastaviti ovako sa mnom. Nepoznatom u početku, a i nastavak nam nije nešto.

Ispitivala sam ga godinama i godinama, i nikako doći do onog ključna razloga. Objašnjavao je kako je živio do tada. Okolo naokolo, osvrćući se na okolnosti, na reakcije, na to da nikoga ne povrijedi, da proklizi, da zadovolji sve.

Jednog je jutra rekao razlog bez mojih opetovanih pitanja.

–  Zbog ljubavi – kao da je te dvije riječi spojio nevidljiv baršun neodređene boje. Otad šuti i promatra me dok se sređujem ispred zrcala.

Ima dana kad obavim sve na brzinu. Ne pogledam se. Zaboravim kakva ću biti kad izađem van i nekako u sebi velim:
– baš me briga!

U takvim danima najintenzivnije osjećam. Bez imalo potrebe za riječima; napisanim ili izgovorenim. I to je taj osjećaj.