Piše: Eduard Pranger

Sve što sam trebao obaviti u gradu, obavio sam i krenuo do automobila parkiranog u slijepoj uličici ispod Šalate. Prošavši Kaptol, spustio sam se niz uličicu ka Ribnjaku, pričekao da prođe tramvaj, pretrčao na drugu stranu i pored prodavaonice na uglu zaokrenuo gore, desno prema Ivekovićevim stubama.

Nekoliko koraka ispred mene hodao je visok i koščat stariji muškarac. Opterećen dvjema plastičnim vrećicama, kretao se sporo. Došavši do podnožja stepeništa zastao je na trenutak, ispustio teret, raskopčao kaput, skinuo šešir i prošao rukom kroz sijedu kosu. Kad sam mu se približio okrenuo se i pogledao me, pa podigao vrećice i krenuo dalje.

Kamene stube, nekad čvrste i lijepe, vjerojatno rukom isklesane, sada su bile izlizane i napukle. Tijekom godina mjestimično su utonule u meko tlo, pa su tako, nejednakih razmaka i nepravilne, izgledale kao zapušteni i okrnjeni zubi kakvog krezubog starca. Stepenište, široko možda dva metra sa stepenicama grupiranim po sedam između kojih je bilo nekoliko koraka ravnog asfalta, uspinjalo se blago i prema vrhu je zavijalo ulijevo. Betonski zid s lijeve strane, mjestimično visok i do tri metra, skrivao je velike obiteljske kuće i vile, većina kojih je danas dijelila tužnu sudbinu oronulih stuba. Preko zapuštenih i korovom obraslih vrtova ograđenih žicom s desne strane, niz padinu, pogledom su dominirali obližnji tornjevi Katedrale u centru i obrisi nebodera Novog Zagreba u daljini.

Kad sam stigao do podnožja stuba, stari ih je čovjek već bio prešao desetak. Uspinjao se polako, ujednačenim ritmom. Začuvši korake iza sebe jedva primjetno je okrenuo glavu i ubrzao. Ja sam se uspinjao dvostruko brže. Gore na vrhu, u uskoj slijepoj uličici, čekao me moj automobil, pa sam požurio da prije podnevne špice izbjegnem prometnu gužvu. Čovjek ispred ponovno se osvrnuo. Vidjevši me tik iza sebe, produžio je korak. To mi je bilo čudno i neobično, pa sam malo usporio. Usporio je i on.

Nalazili smo se tek na trećini puta do vrha, baš na onom blagom zavoju, kad sam ponovno ubrzao. Želio sam provjeriti da li je to uistinu tako ili mi se samo čini da se taj starac natječe sa mnom. Samo što sam protegnuo korak, ubrzao je i on, a kad sam usporio, usporio je i on. I tako nekoliko puta.

Nakon što smo prešli još oko dvadesetak stepenica primijetio sam da se umorio. Posljednji korak učinio je s vidnim naporom, loveći dah. Vidjevši ga kako se muči, stao sam na jednom od onih međuprostora i podigao nogu na kameni rub stepenica. Stao je i on. Sagnut, praveći se da vežem vezicu na tenisici, promatrao sam ga ispod oka, kroz trepavice. Teško dišući, s olakšanjem, odložio je svoj teret na tlo. Skinuo je ponovno onaj svoj izlizani šešir, izvadio maramicu, obrisao oznojeno čelo i zatiljak, pa je pažljivo složio i vratio u džep hlača.

Do vrha, preostala je još otprilike trećina puta. Duboko udahnuvši zrak u pluća, okrenuo sam se prema gradu. Hineći da uživam u pogledu, dao sam mu zapravo još minutu-dvije vremena za predah. Bilo mi ga je žao. Kad sam stupio nogom na najbližu stepenicu brže-bolje je dograbio vrećice i krenuo. Više iz znatiželje i da vidim što će nego što mi se zaista žurilo, pojurio sam gore prema njemu prelazeći po tri stepenice odjednom. Kao da je nešto predosjetio, okrenuo se. Vidjevši me kako s lakoćom pristižem, pohitao je i on tih posljednjih desetak metara. Izgledao je tragikomično i jadno, onako uzbuđen i starački šeprtljavo užurban. Kad sam ga sustigao još ga je samo nekoliko stepenica dijelilo od vrha. Namjeravao sam ga prestići s desne strane, no i on se nenadano pomaknuo u desno. Onda sam zakoračio u lijevo, a on mi je ponovno, u očaju, prepriječio put. Teško dišući, zapravo glasno hripljući i pišteći, stupio je napokon na posljednju stepenicu i zakoračio na ulicu. Utrka je završila.

Sručivši one svoje vrećice nemarno na asfalt, ruku podbočenih na kukove, nagnuo se naprijed pohlepno srčući zrak. Šešir mu je pao na asfalt, no on ga nije imao snage podignuti. S mukom je lovio dah.

Prolazeći pored njega, uz osmjeh i kao da se već odavno poznajemo, kimnuo sam mu prijazno glavom na pozdrav, podigao šešir s tla i pružio mu ga. Zadihan, s mukom se uspravio. Kao neko veliko dijete, prkosno isturene brade na izboranom licu i s iskrom ponosa u umornim očima, uzeo je šešir i slavodobitno mi se iskezio.