Piše: Edit Glavurtić

Stvari se najčešće prelijevaju i nadovezuju jedna na drugu i nema baš puno toga čemu se može odrediti točan kraj. Čak i kad je više nego jasno da je nešto završilo, ipak se može još malo, mrvicu produžiti.

I ljubav, i školovanje, i brak, i putovanje, i bolest, i ono zbog čega se kasnije čudim ludoj glavi, jer se više ne sjećam razloga zbog čega sam takvu stvar uopće željela produživati. Kako vrijeme prolazi, sve više uviđam da sve ima svoje vrijeme, i da je to vrijeme pravo. Bez obzira što mi je često premalo, prekratko i pogrešno, na kraju se pokaže da je tako kako treba biti.

Neslavno su se završavale ljubavi u kojima sam htjela više ili duže preko trenutka za njih određenog. Kao i slike koje sam slikala dulje nego je trebalo, pa pretjerivanjem sve uništila. Prijateljstva na kojima sam inzistirala, a ona su davno dala što su mogla dati. To je kao kad popijete mlijeko kom je prije nekoliko dana istekao rok upotrebe… još uvijek nije pokvareno, ali nešto ipak nije kako bi trebalo biti, pa me godi kako bi trebalo.

Zato sam zahvalna starim i novim godinama, jer tu nema zabune, točno se zna kad je kraj jedne, a početak druge. Prasak vatrometa i pjenušac označe posljednje minute, a sekunde odbrojimo glasno da bismo bili sigurni, i u jednom trenutku sve je jasno: vrijeme je da se okrene prvi prazni list novog kalendara za lijep i čist novi početak! O, kad bih barem i u životu bilo tako jednostavno!