ANĐELI VISOKIH MJESTA

Kroz auru im teče hladan i bistar zrak,
I pahulje koje su svaka od svoje fele.
Ponekad oko na ledu narišu kao znak,
Na ljiljane mirišu i bijele asfodele.

Anđeli visokih mjesta s kondorima se druže,
I bambusovoj fruli provuku se kroz pisak.
Ko opruga poskoče, po astrolabu kruže,
Kad neko zemno biće prihvatit valja u stisak.

Lavine, bujice gorske za njima krenu dolje,
Gdje oni posrebre lišće i časkom zalede zvona.
Kad odu, bolnik se smiješi, spašen od glavobolje,
I u grudima ćuti slatki treptaj ozona.

(Flora Green, siječanj 2014.)