Draga sestro,

pisat ću ti kao onda, davno, sjećaš se, u ona vremena koja nas nisu mimoišla. Iako, ti znaš, a i ja znadoh, te se sada konačno i sjetih, da su nas ljudi ignorirali, baš kao što i nijesmo previše marili za isto i iste. Dugo ti nisam pisao, predugo ti se nisam javio. Objasnit ću, nedosljedno, tek ovom ljubavlju koju gajim prema tebi, prema tvojem neuhvatljivom biću, prema zvijeri koju si ti pak gajila u sebi. Samo da napomenem, a i sama ćeš primjetiti, koliko ne uspijevam u riječima tih vremena, to ćeš mi sigurno oprostiti.

Nisam se nikada skrivao od tebe, nisam nikada prikrivao tebe, netko nam možda jednom i kaže što se desilo, što nas je ostavilo nečujnima, ali nikada odvojenima, svakoga u svojoj sobi na suprotnim rubovima grada, tvojeg i mojeg grada, koji je, i uistinu to znam, uvijek bio jedan i isti. Kako da se izrazim, no neka bude nebo, ovo nepuno nam zvijezdama u ovim oblačnim trenucima, neka ono bude ono koje mi je poslalo energiju, jasnu poput kakve naredbe: ”Piši pisma da kažeš svoje emocije.” To će trajati od ove noći do 27. noći u veljači, mjesec dana, sestro, ni više ni manje. Toliko isto znam i mogu reći. Ti si prva kojoj pišem. I govorit ću kako smo si mi govorili kada smo bivali jedno uz drugo. Bez nesvakidašnjih jadikovki, bez dnevnih dominanti preuzvišene skromnosti u trenucima i okolnostima teškima i bolnima.

Sjedim ti i dalje u ovoj istoj sobi. Ne sumnjam da si ti u svojoj, da si nagnuta nad stolom baš ovako, da puštaš iznova i iznova istu pjesmu u svojoj glavi, da je tvoj duh pjeva, da je tvoja, i da su te riječi naše. A kome drugome da se obratim, kome doli onoj kojoj se najduže nisam obratio? Pouzdam se u svoj osjećaj da ćeš ti to razumijeti, da ćeš to pozdraviti, jer to je naša stvar, nikoga se to ne tiče, svi oni koji nisu bili cijelo ovo vrijeme u nama, jednako kao i s nama u našoj sobi, njih se to ne tiče. Nijh se to ne tiče.

Našim glasom, našim dahom: Cijepila sam se od ljudi. Pa znaš koliko prezirem pisati pisma. Nismo ušli u noć, nismo izašli na dan, u sobi je uvijek oboje. Nemir me trga da trgam zubima muške vratove, da smrknutim ženama grebem lica svojim kandžama na lijevoj ruci. I neka nam onda kažu da lažemo, sestro. Mi smo ti koji plaćamo njihova osiguranja, a sve za ovo radosno otpadništvo, sve da oni mogu umireni plesati negdje do pola noći, sve da oni mogu vratiti svoje dugove susjedima, da svojom svetom vodom iz sjajnih očiju natapaju nezatvorene grobove ljudi koji im nisu niti dalja rodbina. Nemam gorčine u sebi. Nemam niti ja, draga sestro. Nema razočaranja, nema imena to što nas nije mimoišlo, nema prokazivanja, krivnja tek izostaje.

Htio sam te pitati: Misliš li da smo im uspjeli posuditi nas? Djelić neba pod kojim oni plaču, a ti i ja se smijemo, grizemo i jedemo i pijemo? Misliš li da smo im uspjeli posuditi sluh? Nitko nam ništa od svega toga nije uzeo. Nije, sestro, a posudba nije zahtijevala vraćanje. Nikad nije.

I njih se to ne tiče. Njih se to ne tiče.

Cijepio sam se od ljudi, morao sam još to da ti kažem. Tigre moj, miran sam, znam da si mi u ovoj sobi. Ništa nas nije mimoišlo, ništa nemamo za oprostiti, ništa nam nitko nema za vratiti. Čini me to zadovoljnim. Vjerujem da je s tobom jednako. Voli te tvoj brat…

Kruno Čudina