Piše: Edit Glavurtić

Godi mi stroga oporost mjeseca siječnja kao što mi godi suzdržavanje nakon obilja, i čista bjelina nakon zasićenosti bojama. Volim tišinu stana kad odu gosti i jednostavnu pitu od jabuke poslije biranih slastica. Promatram povezanost stvari, i tražim nevidljivu ravnotežu suprotnosti koje jedna drugu prizivaju da bi uspostavile sklad cjeline.

Mreža gole krošnje iscrtana prema ravnodušnom mjesecu minimalistički je prazna.

Nakon orgije ljeta, zima je izbrisala boje i mirise, opstalo je samo grubo, otporno mijenama. Zemlja sklupčana u sebe sniva, i sve se odvija duboko unutra, čekajući trenutak da krene ususret suncu, a dotad; san, studen i čekanje.

Netko je otišao i nedostaje mi. U njegovoj odsutnosti mislim na njega više nego kad je bio tu. Svojim odlaskom postao je stvarniji i bliži, jer je daljina upila nevažno, a prazninu koja je ostala odredila mjerom izgubljenog. Gledana kroz ono što dolazi poslije, slika je oštra i sve je na svom mjestu: pita od jabuka, zima i trag koji se izgubio.Toplo i hladno, bujno i golo, društvo i samoća, asketizam i hedonizam, prisutnost i odsutnost… sve je moje, a ja sam dio svega.