Počinjem stvari gledati iz daljine.

Sve su drugačije, ni jedna više ista.

Metafora ogrće riječi bez pukotine:

U krznu medvjedice zarobljena Kalista.

Prozirem neprozirno. Boli me kraće i manje.

Zimske se vode njišu, dubine nezamrle.

Zašto bi tuge bile jedino moje imanje,

Čemu mi ruke služe, ako ništa ne grle?

U zrnu gorušice može se vjera naći,

Za duše što su netom isplivale iz mita.

Čekam da me otkriju nebeski probirači,

Kao zrno premelju, s kukoljom bace iz sita.

Što se desilo jučer, postaje pretpotopno.

Zorom u vrt izađem, pomoliti se klenu.

Zamak od knjiga rušim, nazirem kopno;

Vidim sve posve blizu, ostajući u Zenu.

(Flora Green, 18. 2. 2014.)