Piše: Emir Sokolović

Sve je relativno pa šta. Kontekst mijenja smisao tako da i iznimno radikalni zaokreti ne treba da iznenadjuju. U pitanju su konvencije i one se donese, a nadasve u smislu očuvanja interesa. Propozicije pišu oni koji imaju stabilan i uzročno-posljedičan stav unutar vidljivih granica. I, što bi drevni indijci rekli, ukinuti želju. Želja naprosto može biti val koji će vas baciti u neznano i koliko god se mogli nositi s tim izazovom odveć kasno uočite kako vas je odveo na stranputicu te da je vaša misao daleko od jasnog kreativnog percipiranja i, samim time, mutnoga fokusa. Mnogima možda to možete (i za života) podvesti pod Kreaciju, ali imajte na umu konstantno i prevashodno onaj iznimno mali broj personaliteta koje nećete uspjeti pridobiti. Nadasve iz razloga što i sami znate da to nije vaš iskaz i da to, prevahodno, nije kreativni iskaz. Neproživljen i periferan, kao fotografija kojoj nije dobro određen fokus, intrigantan je onoliko koliko je autor živ i spreman braniti, definitivno, ne kreativan već karikaturalan iskaz.

Što god činili propozicije i odrednice će ispisivati oni koji imaju kapital. Istina dolazi nesagledivo kasnije, najčešće, kada autora ne bude među nama. Da li je u pitanju čitaočeva znatiželja koja ga tjera da istražuje nove prostore pa i ne htijući naiđe na iznimno kuriozitetne kreativne vrijednosti jer je pretrpan dnevnoupotrebljivim ili što drugo vrag ćega znati. Ali bitno je da se ispod naslaga našla nova svjetlost koja je nadživila vrijeme. Potom, ako pozicionirani budu mudri, ostanu urezana slova u spomen ploči. Mada i to jako, jako rijetko. Ali vrijeme ga svjedoči kao što i sam isto potvrđuje. Naša sreća da smo se dočešali nečeg „novog“ – pa i manje vrijednosti od svih znanih – dodatno nas ispunjuje.

Postoji mnoštvo teorija koje određuju vrijednost djela, ali još veće mnoštvo onih koji pokušavaju da uživaju u istom. Gdje je smisao?! U mnoštvu ili elitizmu? Teško da mogu povjerovati da mnogi koji hvale Remboa ili Blejka i razumiju suštinsku vrijednost djela kojim su nas obogatili. Ili Bašlarovu „Poetiku sanjarije“… A i da znaju naizust, kao što je Niče tvrdio kroz Zaratustru, da li bi što dodalo ili oni koji nisu ni čuli za njega nešto oduzeli od vrijednosti djela?! Ne vjerujem. Isto je naprosto tu svidilo se to nekomu ili ne.

U sredini kao što je naša bitno je imati što veći obim i biti šti šuplji: takav doboš nadaleko se čuje. Ali zanemarujemo i želju mnogih do koga dopre taj ton da nežele i da ga čuju… Do kada?!