Piše: Petar Pismestrović

Da ljude ne bi hvatala nostalgija za Jugoslavijom brine se HTV. Malo, malo serviraju emisije o teškom ropstvu Hrvata i zločinima koji su nad njima počinjeni. Ako tako svi misle, ne čudim se da je ljudima tako je jeste i da im se lako mogu prodati muda pod bubrege. Pitam se samo dokad.

Koliko se sjećam u vrijeme dok smo živjeli u istoj zemlji nismo trebali pasoše, išli smo u zajedničke škole, u zajedničke kavane, imali zejedničke disko klubove, ženili se bez nacionalnih zastava, pjevali iste pjesme, slavili iste praznike, imali zajedničku povijest, navijali za klubove bez predrasuda jesu li naši ili njihovi, čak što više nismo ni znali što znači naš ili njihov. Nitko nas nije pitao jesmo li religiozni i zbog čega nismo, nitko nas nije pitao što smo po nacionalnosti. Imali smo jednopartijski sistem, ali se nismo zamarali politikom.

Na izborima smo birali one koje nam predlože, a oni su kasnije obavljali svoje dužnosti po vlastitoj savjesti i nismo primjetili da se netko zahvaljujući svom položaju naglo obogatio. Novca je bilo za sve dovoljno. Školovani ljudi, stručnjaci, doktori, profesori, najčešće su živjeli u društvenim stanovima. Kuće je gradila radnička klasa. Nicala su nova naselja, novi gradovi, otvarale su se tvornice, nije bilo otpuštanja radnika. Nije bilo tajkuna, bogataša koji su preko noći sticali svoj imetak, gradili viletine sa debelim zidinama, vozili blindirane automobile, onih koji danas izazivaju zavist, ljubomoru ili jednostvano zgražanje. Svi smo se mi nekako snalazili. Bili smo skromni i zadovoljni.

Sad ispada da je sramota biti zadovoljan, da ukoliko ne cijediš nekoga nisi sposoban. Okružuju nas kriminalci i oni od gore i oni od dole. Nekada si znao tko je kriminalac, danas ih je teško prepoznati jer su se uvukli u sve redove od partija, crkve do menadžera…

Nije teško sjetiti se sitaucije od nekad i sad, iako znam da su mozgovi pomalo isprani, vjerujem da je negdje u dubni ostao barem mali plamićak sjećanja. Iako nam kroz ovakve emisije, kakave se serviraju, stalno nabija na nos da smo živjeli u mraku i da smo žrtve zabluda, naša djeca su imala perspektivu i nisu sanjala kako će napustiti zemlju i pobjeći što dalje od nje.

Od tolike ljubavi ostat će samo mržnja.