Presudno vrijeme

Ne tugujem ja zbog kiše
već oblaka koji je odustao
kao kad se dan predaje noći
a radost žalopojki

nije meni do sjećanja
koja me odvode uvjek
na isto mjesto i tamo ostave
tu je već i previše mojih tragova

ja bih da te konačno sretnem
još je malo ostalo vremena
za skrivanje po kolodvorima
koje su vlakovi zaboravili

jer čemu sva ova pospana jutra
ako vijest do tebe toliko putuje
gdje će me zateći oluja
ja hodam bez putokaza

dogodi li se da zalutamo opet
ne traži me na uzaludnoj adresi
ovaj put želim izbjeći lošu vijest
sigurno ću te zaobići