KOLIKO JE MRTAV JESENJIN

čuješ li kako govori
u zelene dubine očiju tvojih:
i nisam znao kakve su boje nebesa
dok ti usne nisu ispucale od vatre
ovaj rafal golubova
kroz moje srce
možeš li vidjeti te kapi svjetla
što kaplju kao krv s njegove ruke
dok ispisuje u travi
tvoje ime
Isidora
tamo gdje će naći u malome ognju
s kostima njegovim u pepelu
i sitne kosti njegova psa
što nekad bješe mjesec
s mosta bačen u ledenu rijeku
o, možeš li vidjeti
te sitne i bijele ljubavi
sitne i bijele, ljubavi
kao slova nekog budućeg pisma
tebi, jedina moja
i hoćeš li opet u proljeće
privijati ih uz grudi
niz ulicu majakovskog
nositi alejom svileni šal
i kao haljinu dugu
kupljenu od vjetra
o, jesi li živa ljubavi moja
i sjediš li još uvijek tamo
u dubokome hladu petrova parka
na našoj klupi sama
u haljini onoj lahkoj
kao da vjetar opet svira
u crvenom lišću
ili u dugu zimsku noć
tražeći mene, sama i snena
trepavicama topiš snijeg
jer ja još toliko propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe
i neka i sami izgorimo u rosi
u toj svijetloj utrobi gorja, ali sutra, sutra
jer danas idem tebi, moram te vidjeti
moram još ljubiti tvoje ruke
i premda znam da ispiće me do jutra
ali sutra, neka me ljubavi ispiju sutra
kao žedna pseta
ove planine duge
polegle uz put

(Mensur Ćatić, mart 2014., slikovnost: Olga Ivanjicki)