PROLJETNA VJENČANJA I ORKESTRI

Proljeće otvara paletu, pretačući valere od sivkastih i zelenkastih, prema ružičastim, slonokosnim, narančastim i modrim. Zeleno dominira, poput raširena pluvijala, po čijim je rubovima našiven zlatovez maslačka i sitnih zlatica.Naslonjena na prozor vagona, vidim kako promiču mrkosmeđi grmovi, žbunje i živice, raspjenušane glogovom čipkom. Od te bjeline gotovo oko zaboli , toliko je blješteća, nestvarna i besprijekorna. Svadbeni velovi, tajna vjenčanja na otvorenom: sunce i zrnca klorofila, dobričice i koprive, rusomače i trputac, atomi vode i grudice zemlje, pelud i vjetar, vodena površ i mladi lokvanjev list…

A najljepša su od svega samonikla stabla trešanja u četvorinama livada, rascvala do posljednjeg cvijeta,do zadnje latice i žilice. Bijela, vitka, kupolasta, nalik na slapove tučenog vrhnja, koje se lagano skrutnjava u vrućini travanjskoga dana.Tiho je i svečano, kao usred obreda, a sordinantno brujanje i orguljanje dopire iz šumarka, čujno samo istančanome uhu: mandolina, klarinet, Panova frula, cimbal.Tonovi koje volim, improvizacije, obrađeni napjevi moje mladosti. Arkadija, ponovo, i ja koja ću se utopiti u njoj, svakoga proljeća iznova.

Vlak odmiče, čelo na prozoru ostaje. Pomišljam kako je divno to priroda uredila: iz slučajno ispale koštice,obdarene hrabrošću, ovdje u divljini izvan seoskih voćnjaka i zaštićenih dvorišta, ponovo raste hrana za ptičja jata, baš kao što Biblija jamči: “Bog hrani ljiljane u polju i ptice nebeske…”Pobrinut će se dakle, i za čovjeka dobrih nakana i skromnih potreba.Obrok ljepote već nam je svima dodijeljen. Sitne hostije lete zrakom, zamišljam pričest u sabranosti i miru jednostave duše. Danas je trenutak velikoga pročišćenja, blagosti i opraštanja. Hosana!

(29. 3. 2014. Flora Green)