Piše: Stevo Basara

Ja se ne sjećam tebe iz vremena kad sam bio mlad. Ja se ne sjećam skoro ničeg kad sam bio mlad. Tu nema ništa osim osam ari čiste guste jesenje magle. Ponekad čujem glasove ali to je tako rijetko i tako neodređeneo da jednostavno nije vrijedno pomena.

Tvoja je nelagoda opravdana. Da li smo nas dvojica bili bliski prijatelji? Mislim, da li bi trebao da budem sradačniji prema tebi? Svakako, naravno, da, slijedeći vikend, pa bilo lijepo, da znam gdje je to. Da li bi mogli da pomjerimo podnevni sastanak u jedan sat? Ne volim podnevne sastanke, izgledaju mi kao revolveraški susreti.

Hvala ti, i do skorog viđenja. Strašno, moj susret sa totalnim amnezijom ispranim likom. Bar na svu sreću nisam lagao da ga se sjećam. Što li sada misli o meni? Da sam totoalni luđak. Neka misli ja ne mislim ništa, ni o njemu, ni o sebi, ni o djetinjstvu. Ja ne mislim ni o čemu.

Kada sam prestao razmišljati brzo sam i počeo zaboravljati. Što i nije tako loše za ljude koji nisu imali puno sreće. Nemišljenje i zaboravljanje. Prozak uspjeha današnje jalove civilizacije. Nepamćenje, je uslov nastavka za mene. Kolotečina života, žrvanj što vrti četvrtu deceniju, uvjek jednako sitno brašno strpljenja skuplja se, strpljivo, za malu nadoknadu nepripadanja i zaborava.

Za vikend je bilo jednako za mene. Zaboravio sam na sastanak sa amnezijom nagriženim likom. U kasnu večernju uru zazvoio je telefon. Tek to ledeno službeno zvono analognog telefona, probudi razlog za moju paniku.

Alo. Da ja sam. Oprostite a tko ste vi? Da , da, ali ja se toga ne sjećam. Ne vas, ne. Sastanak. Znam ali ja nemam ništa u svom potsjetniku. Kako moliću lijepo, ne, da ja sam, da. Ne, ne poznajem nikog sa tim imenom. Da mogao bih sada. Kako da vas prepoznam? Da, ali čemu ovaj susret? Što vi to trebate od mene? Tek tako, da razgovaramo.

Siguran sam da niste namjeravali govoriti o djetinjstvu. Kako znam, lako znam. Ja bih ga upamtio da je za razgovore. Ovako ne, znam da ste stigli sa drugim planom. Možda bi mogli ovo obaviti preko telefona, mislim taj razgovor. Čini mi se da će biti kratak. Pa izvolite.

Da razumijem vas, ali ipak ne, ne želim da dođem. Čestitam vam na vjenčanju, naravno, da. Razumijem vas, vaša buduća supruga i moja bivša da, da žena. Ne hvala, mislim da je previše naporno razbijati glavu onim što je već dockan i odavno već zaboravljeno. Ja nisam raspoložen da vas ubjeđujem u istine kako je sa moje strane.

Ne, ne ljutim se zašto bih se ljutio zaboga. Sa druge strane vi ne biste trebali mene pozivati na vjenčanje, prisutvo moje bivše žene može donijeti sasvim druge posljedice.

Činjenica je da sam je volio, jednom, možda bi se mogao zaljubiti amnezijom zaveden ponovo. Pa moguće je vrlo lako, pa da, slažemo se u nečem. Sjajno poljupci vašoj supruzi i mnogo sreće vam želim, ako bude vrijedan pamćenja ovaj momenat sutra ću vam poslati lijep buket cvijeća mislim da zaslužujete, da naravno, ako se svega već sutra sjestim. Hvala vam, i zbogom.