Piše: Edit Glavurtić
Nakon prilično dugog vremena, s velikim užitkom čitam knjigu kojom ću se sasvim sigurno, još dugo u mislima baviti. Kroz pet generacija bogate židovske obitelji pratim priču o zbirci japanskih netskua figurica, o njihovom putu iz Tokija gdje su izrađene, prema Parizu, Beču, Tokiju i Londonu, priču o jednom razgranatom obiteljskom stablu s pozadinom dva svjetska rata, i šire.

Prvi je vlasnik Charles Ephrussi, profinjeni znalac i mecena umjetnika, kolekcionar impresionista, čovjek prema kojem je Proust zamislio svog Swanna, i koji je u vrijeme pariške pomame za svim što je japansko naručio zbirku od čak 264 figurica od bjelokosti i drva, majstorskih minijatura koje prikazuju ljude koji nešto rade, životinje, plodove. Poklonio ju je kao svadbeni dar svom bratiću Viktoru, pa su netskue iz pariških salona dospjele u bečke, no u obiteljskoj palači koja se sastojala od dvadeset i četiri sobe, i prepuna je skupocjenih umjetnina, slika, tapiserija, goblena, satova, zrcala, netskue su dobile svoju malu vitrinu u garderobi gospodarice kuće, gospođe Emme, i njima se igralo njeno četvero djece dok su promatrali majku kako se presvlači i dotjeruje za izlaske.

Dok čitam o tom vremenu, zapažam koliko su samo ondašnji bogataši bili različiti od ovih današnjih, Viktor Ephrussi, bankar klasičnog obrazovanja poznavalac je umjetnosti, ljubitelj grčke i latinske poezije, Ovidija, Vergilija, Tacita i Dantea, kupovao je knjige u Odesi i Beču, knjižari su mu iz Londona i Zuricha slali riječnike, atlase i ikonabule. Bio je to cijeli životni vijek čitanja, i sakupljanja umjetničkih predmeta.

Dok su u njegovom vlasništva, pratim sudbinu figura čitajući o prvom i drugom svjetskom ratu, ideju antisemitizma koje se stvara još u Parizu, pa do užarenja 1938, i vidim da je nakazna na jedan sasvim drugi način nego kad pratite samo suhe povijesne činjenice. Gledano kroz priču jedne obitelji, užasnuti ste opisom proljetnih mjeseci u Beču, ožujka i travnja; strahom, terorom, nevjericom i nemoći.

Kako su se osjećali dok su se stvari tako vrtoglavo mijenjale, kad su u samo dva mjeseca postali prosjaci, jer Židovima su oduzeta sva prava, sve nekretnine, zbirke, biblioteke, banke, kancelarije, redakcije, dućani, knjižare, sve što su njihovi preci stoljećima radom i umješnošću stvarali. Ephrussijevi su bili svjetski orijentirani i sasvim asimilirani u grad u kom su živjeli, nisu odlazili u sinagogu, okrenuti su bili poslovima, koncertima, izložbama, operi.

U lice me udara dan goleme austrijske sramote, 14. ožujka 1938, kad već na granici, s cvijećem u ruci, gomila oduševljeno kliče Hitleru, od Linza do Beča treba mu šest sati da se probije kroz oduševljene i razdragane koji ga pozdravljaju.

Na veličanstvenom dočeku u Beču, njemu, i SS trupama masa kliče „ ein Volk, ein Reich, ein Führer!“ a zvona svih crkava zvone u znak pozdrava, po naredi bečkkog kardinala.

Nakon toga – teror, grad se preobražava, na svakom uglu, smeđe uniforme.

Vratite nam ono što ste nam oduzeli, što je naše, konačno ćete odgovarati za sve, a mi ćemo se sami poslužiti onim što nam po pravu pripada! Ugledne Židove prisiljavaju da četveronoške četkama ribaju bečke ulice, dok ih momčići u uniformi ponižavaju i iživljavaju se na sve zamislive načine. Razbijaju se dućani i pljačkaju robne kuće, ljudi nestaju, u ožujku i travnju sto šezdeset Židova u Beču izvršilo je samoubojstvo, otpuštaju ih iz orkestara, kazališta i redakcija, svi židovski državni službenici dobivaju otkaz, a svi odvjetnici i državni tužitelji razriješeni su dužnosti.
Ne smiju ići u kavane, sjediti na javnim klupama, ići brijaču ili u Operu, voziti se tramvajem. Njihovi dokumenti postaju nevažeći. 

Akcija je pomno i brižljivo planirana, doneseni su novi zakon, provodi se divlja, nesankcioniran arijanizacija, pljačka se i prisvaja, zlostavlja i terorizira.

Viktor Ephrussi zajedno sa sinom priveden je u hotel Metropol, stožer Gestapa, gdje se jednim potpisom, u zamjenu za život odriče vlasništva nad palačom u centru grada, i svim obiteljskim blagom sakupljanim generacijama. Palača više ne pripada njima, odnose se njihove umjetnine, vitrine, sagovi, porculan, srebro, nakit.

Sve se vozi u Nacionalnu biblioteku, Muzeje, tih su dana jako zaposleni povjesničari umjetnosti, aukcijska kuća Dorotheum priređuje dražbu za dražbom, židovsko blago prodaje se za potrebe Reicha, ili odvozi u Depoe gdje predstavnici raznih organizacija biraju što žele.

Naposljetku, Ephrussijeva banka ponuđena je, u skladu s propisima donesenim 36 sati ranije, arijskim dioničarima, po sniženoj cijeni, nakon čega mijenja ime, ponovo je procijenjena, i vrijedi šest puta više.

Ephrussijevi su bijegom i sretnim okolnostima spasili goli život, i rat proživjeli u Londonu gdje 1945. Viktor umire, a kćer Elizabeth, pravnica, vraća se za Beč vidjeti je li išta od golemog bogatstva moguće spasiti. Nakon rata, posve je zaboravljena euforija iz trideset i osme, Austrijanci tvrde kako su bili okupirani. U doba Anschlussa u Austriji je živjelo 185 000 Židova, u ratu ih je ubijeno 65 459.

Vratilo ih se samo 4 500, i dočekani su pitanjima „što hoćete, želite li nam nešto oduzeti, ili nas optužiti?“

Nitko nije pozvan na odgovornost. Nova demokratka Republika Austrija osnovana nakon rata, 1948. udijelila je oprost devedeset posto članova Nacističke stranke, a u razdoblju od 1957. i svim SS-ovcima, i gestapovcima. Donesen je zakon da sve transakcije temeljene na nacističkoj ideologiji treba proglasiti ništavnima, ali je bio neprovediv. Od ljudi se tražilo da svoju imovinu otkupe natrag.

Elisabeth je uspjela vratiti u posjed obiteljsku palaču, ali je bila prisiljena prodati za sitan novac.

No, u njoj je doživjela veliko iznenađenje; Anna, osobna sobarica njene majke, koja je od svoje četrnaeste godine bila s obitelji i s njima ostala do kraja, prisiljena je pomoći Gestapu pakovati knjige i obiteljske dragocjenosti. Zauzeti prebrojavanjem zlata i nakita, nisu primijetili da Anna u džep svoje pregače svaki dan skriva nekoliko malih figura. Trebala su dva tjedna dok ih je sve iznijela, i sakrila u svoj madrac nadajući se da će barem netko od obitelji preživjeti rati, i da će mu ona, ako se vrati, imati što dati. Spavala je na njima šest godina, a one su, malene, tvrde, formom zatvorene i teško lomljive, ostale neoštećene.

Put ih je kasnije vodio u Japan, gdje su i nastale, pa u London, kao nasljedstvo Edmunda de Waala koji je knjigu napisao. Dvije godine bio je u potrazi za svojom obiteljskom pričom, sakupljajući fragmente u Odesi, Parizu, Beču, Tokiju, uvijek s nekom od figurica u džepu. Anni više nije uspio ući u trag, nestala je kao da nikad nije ni postojala. Kao da je na neki čudno nedokučiv način, njena životna uloga bila da u određenom trenutku sačuva komadić obiteljske povijesti pohranjen u uspomenama, jer osim figurica, ništa drugo nije ostalo. I da svjedoči jednu rijetku ljudsku osobinu, kojoj je ime odanost.

Kad malo razmišljam, cijeli nacistička ideologija, i cijela suluda ideja o čistoj rasi samo je izgovor za monstruoznu, mahnitu pljačku, blagoslovljenu zakonom.

To je način na koji ja to vidim, i ništa me neće uvjeriti u suprotno. Kao što sam sigurna da je od svih ljudskih pokretača pohlepa na prvom mjestu. Ljubav je, možda, ali samo možda, jača, ali ni približni toliko rasprostranjena kao pohlepa. 

Kad bi bila, povijest bi pokazala više djela učinjenih u ime ljubavi, nego u ime pohlepe, što na žalost nije istina. 

Sreća je ipak da uvijek ostane nešto što može ispričati priču.