Leluja se mir

Leluja se mir, priviruje između čempresa, šunja se tupa, topla misao, boli nekako lijepo, zagrljen si revolucionarima, ljubavnicima, idealistima i mangupima, utoneš u mrvicu memorije i nevinim rukama uradiš taj kostur za svoju smrt prije smrti, u ovom životu prije smrti. Pa ideš, hodaš, zamalo zapneš za neki ulegnuti grob, staza lijevo vodi do najbliže česme, dvije bakice šapuću na klupi i ptice znaju za njih.
Osjetiš se, nekako, živim.
Čak i problemi nestanu, sakriju se iza epitafa, a tišina nudi sveto prijateljstvo. Ne postoje tuđa groblja, nema stranih grobova. Ništa naručeno, ništa obavezno. Svi smo suvereni i međunarodno priznati, svatko svoju nekretninu ima, trava prijeti betonu, a tulipani prkose, pa kad počnu prve kapi kiše nekako te pročiste i odnesu u odaje gdje pred tobom zadnji hropac puštaju prostor, vrijeme, nada, zavist i sjećanje, i sve je dobro, sve je dobro, sve će dobro biti.
Osjetiš se, nekako, živim.