Piše: Edit Glavurtić

Na mojoj maloj kvartovskoj tržnici poznajem skoro svakog prodavača, znam tko ima domaće povrće, a tko najljepšu salatu, orahe, sir… Južno voće, jabuke i gljive godinama kupujem od jedne vedre i nasmijane žene, glasne i uvijek spremne na šalu. No, prošle jeseni, njena je klupa gotovo dva mjeseca bila prazna, a onda, desetak dana prije Božića opet se pojavila, potpuno izmijenjena, u crnini, smanjena i ugašena. Priđoh da pitam što se dogodilo, a ona mi polušapatom odvrati da su preživjeli tragediju u obitelji, kćer je imala infarkt. To su trenuci u kojima nemate što ni reći, ni pitati, pa sam joj izrazila sućut, i udaljila se, sve vrijeme misleći koliko je godina moglo biti mladoj ženi koja je tako naprasno otišla, kad joj je majka moja vršnjakinja, ili tek malo starija.

Na putu prema kući zastadoh u parku, da potresena onim što sam upravo čula sakupim rasute misli. Ne znam što me u takvim pričama više uznemiri: okrutna naglost nečijeg odlaska, mladost, ili pomisao da je život luda lutrija, u kojoj ne znaš kakva je tvoja srećka. Možda misao da se vrata za odlazak u svakoj minuti otvorena, da prođem kroz njih ja, ili netko moj, nenadano, bez pripreme i upozorenja.

Kao što se dogodilo prodavačici voća u čijem liku sad stoji sasvim druga žena, ugasla i neprimjetna, koja je prešla most između obale života i stupila na obalu bezglasnog očaja, vjerojatno u jednom danu.

Prijetnja oštrog i konačnog reza usred započetih poslova, planova i života briše sve razliku između prodavačice voća, vozača formule, lijepe i mlade glumice, mene ili vas: svi slijedimo čudne krivulje svojih života dosežući u jednom trenutku tu krajnju točku, i ni dana, ni sata dulje. Kad se mjera napuni odlaganja nema, ni novca kojim bi se kupilo još malo vremena.

Kad se barem sa svih strana ne bi prodavala ta nepodnošljiva lakoća postojanja, ideja kako smo gospodari svoje sudbine, možda bi ipak sve bilo mrvicu lakše. Zapadna civilizacija i njen kult vječne mladosti i pozitive u svakoj prilici potiskuju sve što bi moglo uznemiriti, ili navesti na dublje razmišljanje. Mediji obezvređuju život svodeći ga na seks skandale, političke intrige, sapunice, kvizove, modu i kulinarska nadmetanja. Pa mislim, kad bi se u tom slavlju ispraznosti, banalizacije, površnosti, kiča i „samo zabave“ našlo barem malo mjesta za teške i mučne teme, koje nitko ne voli, ali svakog kad-tad dočekaju, možda bismo imali zdraviji odnos prema svemu, s manje straha, možda bi bilo lakše, možda…možda ne bismo bili tako izloženi i bespomoćni kad dođe naš red.

Možda. Zaista ne znam. I ne znam koga bih mogla pitati?

U tim mislima, osjećam na licu kapljicu kiše, čujem cvrkut vrabaca i žamor djece u igri, i opet je sve tu, stvarno kao trenutak kog ne smijem potratiti, pa laganim korakom, bez žurbe krećem kući, ususret ostatku svog vremena.