Piše: Božica Jelušić, fotografije: Sanja Šantak

Ne znam znate li što je CIJANOMETAR? To je instrument za mjerenje raznih preljevanja plavetnila, koji je u 18. st izmislio izvjesni gospodin de Saussure. Sva ona divna ljeskanja kao na postavi kraljevskog plašta, svi uzorci oblaka i oblačaka, pruga, vitica, imaju neku izmjerljivu jasnoću, oštrinu, zasićenost. To me uistinu fascinira, budući da naprosto ovisim o dnevnom “obroku” plavetnila.

Meni je to plavetnilo prozorčić u onostrano,znak da na rubu zemaljskog nešto počinje, proširuje se, produbljuje i nastavlja. U zemlji se propada i dezintegrira ono što je u nama prosta materija, dok se kroz plavetnilo može

Tonuti, tonuti za večnost,

sa svetlim poljupcem na usnama

kako veli R. Petrović.

Plavetnilo je bogato, metafizičko, priziva u misli “akvatičke kozmogonije”, čudesna bića, burne i prevratničke događaje. Ali također, tu je nirvana, čista plavet “sedmoga neba”, tu su primisli o anđelima, arielske sanjarije,mamine čiste plahte s tragom bjelila, koje se njišu na tankom konopcu, usred sunčana dana…Plavetnilu ne treba tražiti dodatna imena ni vrlina, ono je samo po sebi jedinstveno, ushićujuće. Samo se valja prepustiti, samo disati, možda pričekati da u sjećanju bljesne ocalni stih Nelly Sachs:

Doći će netko i prišiti

zelen proljetnog pupoljka

na molitveni ogrtač

i svileni uvojak djeteta

staviti ko znak

na čelo stoljeća.

Čini se da mi taj nebeski svitak neobično godi, dok gazim pedale bicikla, a on se odmata iznad polja uljane repice, livade i tek olistale bagremove šume, do mjesta gdje se ocrtava crkveni toranj i ja znam da bih i žmireći našla put do ulaza, terase, hlada uz vrtnu ogradu, gdje je uvijek neki cvijet baš toga jutra otvorio latice ili razvio pupoljak, proljeću u čast a meni na veselje. Žuna je neumorna, upravo kucka svoj traktat o plavetnilu, ne zaboravljajući ni jednu točku ni zarez- toliko je to važan posao za jednu šumsku daktilografkinju! Hoću je pitati kako danas stojimo s čarobnom Saussureovom napravom, i koliko nam atlasa preostaje do večeri, dok rumenilo ne zalije svod, ali ona ne mari za mene i ne želi ni kratkom stankom nagraditi moju srdačnost.

Naime, ona me dobro poznaje: zna da bih joj rekla kako ni jedan instrument na svijetu ne može izmjeriti onu zavodničku plavet u jednim očima koje volim, te kako mi nikada neće biti dovoljno mjesta, vremena ni načina da baš tu svemirsku pojavu opišem kako valja, ma koliko se trudila. Ili ću možda ipak morati izmisliti savršenije mjerilo i mjerač, prije nego što me usrkne ona pukotina na rubu horizonta, vratašca neizmjerja….

(Flora Green, 10. travnja 2014.)