Piše: Marijan Grakalić

Čovjek je sam sebi često ona najslađa duhovna hrana posebno u ovo vrijeme gdje je sve relativno, međusobno povezano i uvjetovano jedno drugim. Nije nikakvo čudo što i daleko prije smrti susrećemo ljude bez smisla, one već nestale u ljušturi koja postoji oko njih, akademskoj ili na drug način njegovanoj tako da bi bila tek odar na kojem se počiva i prije smrti. Pojave često više nemaju neke granice ili vrijednosti. Zvijezde su užarene tijela na nebu uglavnom poznatog kemijskog sastava daleko od pjesničke srži, blještava munja blistavo je pražnjenje elektriciteta a ne moć boga ili šamana, također, postoji općenita teorija svega i objašnjeno je sve, već od postanka svemira do toga kako su ovce pojele ljude, i još, i dalje. Pored svog tog golemog znanja i krupnih koraka nezadržive globalne budućnosti koja nas nemilice sustiže, čovjek je i dalje nekako nevjeran sebi unatoč ponuđenim pozitivnim rješenjima i prilikama da ispuni svoju sudbinu kao obrazac neke društveno korisne svrhe. Težnja ka autentičnosti vodi ga drugdje u ona manje poznata i nesigurna podneblja u kojima stenje nesklad, a mnogi dosezi civilizacije izgledaju kao posljedice progonstva ili bolni stećci ponižena duha.

Slika svijeta dobro pokazuje prevladavajuće odnose između čovjeka i povijesti ili društva. Tu su podjednako važne Pereljmanova ”Zanimljiva fizika” kao i rubrika ”Vjerovali ili ne” iz ”Politikonog zabavnika”, također i fenomenološki spisi Martina Heideggera koji stavlja filozofski obol na ideju kako je dobar život samo onaj koji je autentičan, ali i nebrojene masovne kosturnice bez kojih se ne bi ostvarile spoznaje, bez kojih ne bi bilo koristi i bez kojih se možda nikada ništa i ne bi promijenilo. U iskonu te slike koja je danas temelj kulture, tradicije i obrazovanja stoji klasična starina iz koje Aristotel porućuje kao je pak sreća smisao, svrha i cilj života. No kako je to ustvari izgledalo?

Herodot opisuje grčku demokraciju kao ludu košnicu u kojoj masa odlučuje ne samo o zakonima već i o njihovoj primjeni, te kako je ona često korištena i kao maska pod kojim se tlači manjina a domoljublje služi kao i nama dobro poznata metoda iznuđivanja. Demagog tako od prvotna značenja vođe naroda nazaduje u značenje zavodnika naroda, a ideje istinitosti i časti u toj civilizaciji ne znače više nikome ništa. Svako tko ističe u javnosti podložan je uvredama i klevetama, a ostracizam je popularni način kažnjavanja nepodobnih koji često, da bi izbjegli kazne samo poduzimaju bijeg negdje drugdje. Među mnogima prognanici su bili Alkibijad, Aristotel, Protagora i Anaksagora. Jakobinska diktatura usporediva je sa ondašnjim stanjem ”slobode” koja ustvari nije drugo do li teror polisa nad pojedincem. Tako je kod Helena sloboda uvjetna i relativna jer svatko može postati robom, najčešće zbog dugova. Doušnici sikofanti pletu intrige oko svakog nadahnuti svojom pohlepom puni strasti da svakoga izlože fukari i otmu mu imovinu i slobodu, prokažu ga i ograniče te istaknu vlastitu mizernu ulogu kao bitnu za društveni život (zvuči li poznato?).

Iako nema državne cenzure umjetnicima su propisane teme kojima se moraju baviti kako ne bi došli pod udar svećenika što je opasno je bi ih se moglo optužiti za bezboštvo. Čak i oni koji su geniji i koji su potrebni polisu istodobno su podložni odbacivanju. Drag im je Fidija, veliki umjetnik ali je problem jer je umjetnik. Telmistoklo je veliki vojskovođa i to mu se zamjera isto kao što se Sokratu zamjera mudrost a Aristidu pravednost. Anaksagora je protjeran jer je tvrdio kako je Sunce usijani kamen, a uloga religije i svećenstva bila je totalitaristička budući da je država tada sama po sebi bila i vjerska institucija, pa je moć svećenstva bila ogromna. Praznovjerje, netrpeljivost i vlastoljubivost još su gore nego danas upravljali društvom i njegovim životom, a jedino što je bilo donekle izmaklo ispod šape tih opasnih određenja bila je ”podla” komedija spremna da pod svaku cijenu ismije i one moćne i one mudre. Uostalom, kroz čitavo razdoblje helenske povijesti, još od Homera koji kaže kako nema ništa jadnije od ljudi, ta se misao provlači u različitim varijacijama kao ona turobna istina kako je najbolje da se čovjek uopće i ne rodi. Tako Meandar misli da je najsretniji onaj koji zarana napušta život, dok se pak kultnom Hegesiji (Peisithantosu) pripisuje rasprava Apokarteron (Ho apakaretron), odnosno o onima koji više ne mogu izdržati život pa se ubijaju glađu. Protuteža tim sumornim raspravama je ili filozofska i spoznajna jer, kako kaže Anaksimandar, bolje je da se čovjek rodi jer može promatrati poredak stanja svijeta, ili pjesnička što se vidi iz Alkinojeva odgovora Odiseju: ”… bogovi uprežu ljude u propast, da bi (čovjek) živio potom u pjesmi i spomenu potomstva”.

Ograničenja i ideali koji izviru iz samih temelja zapadnog svijeta, a ovo gore tek su usputne bilješke, provlači se kroz povijest i misaonost sve do današnjih dana. Sartreova maksima kako su ”pakao oni drugi” u tom kontekstu mogla je izgleda lako biti razumljiva i pripadnicima grčkih polisa kao i kasnijim ljudima gdje filozofija i misao služi zato da slobodu uživaju povlašteni i bogati, a svećenstvo i demagozi svojim doskočicama opravdavaju postojeće nepravde. Ipak nadahnuće grčkom i općenito klasičnom kulturom (grekomanija) započinje ciklusom ”Atenskih starina” slikara Jamesa Stewarta i Nicolasa Reveta u Engleskoj, dok u Njemačkoj filolog Heyne 1767. započinje niz predavanja o arheologiji umjetnosti Grčke i Rima. Tada se pojavljuje Welandov niz romana o klasičnoj starini, Lessing ističe ”Agahtona” kao prvi roman klasičnoga njemačkoga ukusa dok Goethe smatra da ugledanje u antiku znači njezino oživotvorenje.

No, tko zna je li baš ugledanje u klasicizam i shvaćanje turobnosti koja postoji iza tih idealističkih vizija i ljepota ono što je nagnalo Alberta Camusa na stav kako previše analiziranja i razmišljanja zavodi ljude i onemogućava im da iskoriste ”pravi trenutak” za sreću. ”Nećete živjeti ukoliko budete stalno tražili svrhu života” – ističe on, dok pak u 18. stoljeću kada se misao već dobrano probudila od skolastičkih stega i mjera, moda klasicizma zahvaća onaj ”bolji dio” društva koji u tome pronalazi izraze drugačije i zavodljive estetike. Tako Maria Antonaeta ovjenčana lovorom i ogrnuta grčkim plaštem svira harfu, dok Angelika Kauffman, tada slavna portretistica, slika svoje mušterije kao sibile, bakantice ili muze. To je moda koja će se uz dodatna tumačenja i varijacije zadržati i dalje sve do prerafaelita, moguće i duže.

Na tragu tog oduševljenja je i Nietzsche koji unatoč senzualnosti za nihilizam vjeruje da se isplati živjeti zbog kreacija i uživanja u umjetnosti. Umjetnost kao važnu dimenziju životne filozofije odnosno subjektivnoga idealizma uzdiže doduše još Fichte tvrdnjom kako je tek u njoj moguće da neko ”transcendentno stajalište postane općenitim” što ga je potom učinilo pravim prorokom svih zanesenih romantičara. U tom pogledu i klasicizam također ima značajnu ulogu u nastanku kasnijih pojava i razmišljanja jer su misaona zapažanja doprinijela tome da se jedno moderno doba još više pokrije idealima nastalim iz mimikrije jedne prijašnje povijesne epohe. Tako Babeuf mijenja svoje krsno ime u Grakhus (vidi vraga!), a časopis koji izdaje naslovljava imenom ”Pučki tribun”. Nebrojeno je mnogo primjera kako su klasični uzori razvojem demokracije zaživjeli u moderno svijetu, no veoma je značajno da su oni bili i vizija svojevrsna oslobođenja od stege feudalna društva i crkvene duhovne tiranije.

Tako za Francuske revolucije u mnogim mjestima niču poprsja Seneke ili Katona a moderni junaci i borci za slobodu kao Lafayette dobivaju nadimke po starim uzorima. On tako slovi kao Scipio Americanus. Napoleonovo osvajanje Egipta i otkriće piramida, Lord Elgin koji kao engleski diplomata pri Visokoj porti otkupljuje i donosi panteonske stupove u London, Joseph Bonaparte koji kao kralj Napulja počinje iskopavati Pompeje te nastanak arheologije koju utemeljuje Friedrich August Wolf kako bi se stekle ‘spoznaje o antičkom društvu uopće”, kostimira podjednako i modu i misaonost što traje sve do današnjih dana. Europa 19. stoljeća vrvi sfingama, karijatidama i obeliscima, antičkim lavovima i drugim primjerima nastalim po klasičnim uzorima. U Hamburgu su u to doba čak izgradili i vješala koja su imala korintske stupove.

Idealizam i njegova klasicistička nadahnuća imali su svoju reakciju u romantičkom pokretu nadahnutom idealima apsolutnih vrijednosti poznatih navodno još iz pradavnih vremena. Tu se narod doživljava kao psiho-historijski pojavu nastalu iz mita, kao što i žena , također iracionalno, potiče iz podzemna carstva ”matera”. Povijest, narod i pojedinac gotovo su organski povezani i svako od njih ostvaruje svoju vrijednost zahvaljujući nadređenoj formi ili ideji. Komentirajući tu pojavu sklonu pretjerivanju i umišljaju Nietzsche govori kako neki ljudi imaju previše, drugi premalo, ali da su i jedni i drugi podjednako bolesni. Clemens Brentano pak tumači: ”Svaki čovjek ima mozak, srce, želudac, slezenu, jetru i druge organe, a tako i poeziju; tko jedno od svojih uda previše hrani i pazi, kako bi se to udo razvilo bolje od ostalih i na njihovu štetu, izgubio je ravnotežu. Prevelika guščja jetra, ma kako bila ukusna i tečna, pretpostavljaju uvijek bolesnu gusku”. Ipak, u društvenom kontekstu iz tih pokreta (koji su ovdje ustvari tek naznačeni) pojavljuju se ”moderne ideje” (liberalizam i socijalizam) za koje Metternich kaže kao su nevidljivi neprijatelji koji ga progone. Nove ideje žele reformirati društvo kako u Austro-ugarskoj monarhiji tako i cijeloj Europi, što bi ustvari rastrojilo postojeći poredak. Već od tog doba u Europi postoji snažna borba protiv onog smisla postojanja koji svoju svrhu vidi u tome da od kuće u kojoj živi bolesnik napravi bolnicu. Tajni ideal vlasti nekako od tog doba nije više tek u lažnom isticanju ideala ”demokracije” klasične starine i njihovih kasniji povijesnih odraza kao primjera navodno napredne kulturne ideje, već i u baroknom idealu čovjeka kao marionete čiju će pozu, uspjeh i estetski dar isto kao i u Homera nekada razborito zapaziti i ocijeniti potomstvo. U tom pogledu tu ulogu kasnije preuzima fotograf koji slikom bilježi ”duh vremena” nekog društva koje, dakako, vjeruje i propisuje da se svatko tko se opire aktualnim zakonima ustvari ponaša neprirodno.

Kako bilo, ideali klasične starine nadahnuli su svijet ka istraživanju i reinterpretaciji osnovnih pojmova i ideala važnih i za suvremeno društvo. U isto vrijeme kada se otkriva kako klinasto pismo nije tek ukras, jer ga je dešifrirao profesor Grotefend a Champollion riješio zagonetku hijeroglifa, kada pjesnički duh naroda zahvaljujući ideji Cuviera (Anatomie comaree) postaje usporediv pa se ”Saga o Nibelunzima”, ”Kućne priče i gatke” braće Grimm poredbeno svrstavaju uz Ilijadu Homera iz Smirne i tako dalje, nastaju i druge usporedenice koje nastoje razvrstati strukturu pjesničkoga jezika i istači njegovu važnost za razvitak duha. No, istodobno cijela ta hitoriozofska euforija otvara prostor pojavi ideoloških struktura koje će kasnije značajno obilježiti političku stvarnost. Tako Fredrich Karl von Savigny, osnivač historicističke pravne škole, smatra kako je osnova svakog prava običajno pravo nastalo djelovanjem unutarnjih i nevidljivih sila. Adam Muller opisuje državu kao živi i individualni organizam, dok pak Karl Ludwig von Haller tvrdi kako vlast potiče od boga i da je prirodni poredak da se svatko pokorava volji vladara i njegovoj sili. Tako mada moguće i nesvjesno, ideali klasične kulture na izvorima njihove reafirmacije u modernom svijetu, ustvari zagovaraju one strašne a često despotske tiranske ideje i prilike kakvi su vladali većim dijelom povijesti antike.

Očito, ideali klasične starine nisu riješili temeljne ljudske dvojbe iako su potvrdili neotuđivost ljudskih strasti i patnji u samim temeljima sebi predočene slike svijeta. Uz gornje napomene recimo kako su mnoge ideje o slobodi, smislu i svrsi života česti nesporazum koji neraskidivo veže čovjeka i stvarnost, osim možda onda ako se čovjek prikloni maksimi koju je istakla Simone de Beauvoir da je u životu posebno vrijedno ono što se daje drugima u smislu ljubavi, prijateljstva i suosjećanja.