Piše: Marijan Grakalić

Pisac i zvižduk vole se trajno. Posjeduju svojstva koja ne prolaze unatoč smrti. Knjige i pisci traju u nama i onda kada smo već zaboravili na njih i da smo ih nekada čitali, opsjedaju nas iznutra jer su nam osim misli koje smo ponijeli omogućile i privrženost za mjesta i ljude o kojima su govorile. Tako je i sa Zvonimirom Milčecom i njegovim pisanjem utkanim u živo srce Zagreba. Njegov ”Zvižduk s Bukovca”, legendarni zagrebački roman za djecu, na široko je otvorio vrata za onaj štih kakvog potom slijedi i brojna kasnija urbana proza. Romantičan i zanimljiv, jasan svakome tko je stanovnik grada, zazviždao je ne samo Bukovcem već cijelim Zagrebom i postao dijelom njegovog mentalnoga identiteta.

U onom davnom Zagrebu kojeg Milčec tu opisuje svaki je frtalj imao neki svoj zvižduk kao znak raspoznavanja među prijateljima i domorocima, susjedima i klincima, pa tako i Bukovac. U Trnju bila je to melodija iz dona Klare a na Trešnjevka ona iz filma ”Zvižduk u osam”. Pomoću njih prepoznavali su se prijatelji i dečki iz istog kvarta koji je tada živio u svom posebnom i samostalnom identitet, imao svoje osobite likove i šprehu, priče i čitave sudbine koje su stvarale urbanu mitologiju tadašnjeg Zagreba i bile važne za pripadanje gradu.

Milčec je i kasnije nastavio pisati romane za djecu koji su se odnosili, naravno, baš na Zagreb kao što su ”Tajna krvavog mosta“ i „Posljednji zvižduk“, ali i feljtone, eseje i knjige o Zagrebu u kojima će isti nerv i vrijednost pripadanja gardu i njegovim svojstvima biti stalna i najvažnija tema. Tako nastaju knjige ”Pozdrav iz Zagreba”, ”Od Zagreba su ljepše samo Zagrepčanke“ ili ”Volite li Zagreb“, a uz to i brojni tekstovi koji se bave običajima, poviješću ili životom grada. Radeći godinama u ”Večernjem listu”, neko vrijeme i u ”Jutarnjem”, Milčec je pisac s vjerojatno najvećim brojem članka o Zagrebu koji su umnogome pridonijeli da se grad upozna, zavoli i razumije. Izvrsno je poznavao djela poznatih zagrebačkih pisaca, pa se zato snažno bio založio da se podigne spomenik Augustu Šenoi u Staroj Vlaškoj i Mariji Jurić Zagorki na početku Tkalčićeve ulice. Konačno, i sam je 1996. godine otvorio važnu instituciju, kafić ”K&K” (kava i knjiga) u samom centru u Jurišićevoj ulici da bi se družio s prijateljima i piscima i drugim zaljubljenicima u knjige i grad. Kafić je, što je zanimljivo, dio starog antikvarijata kojeg je Zvonimir opisao još u jednoj svojoj kolumni sada daleke 1958. godine, a imala je naslov ”Prošlost na prodaju”. Tu se umnogome pokazuje onaj stalni štih i interes da se romantično ali i zanimljivo, kao na primjeru kožne fotelje koja je zapela za oko kolegi piscu Alojzu Majetiću, napiše i šira slika gradskog života i predstave ljudi koji je čine. U ovom je primjeru to bio legendarni poslovođa antikvarijata, gospon Pučar.. “A gospon Pučar iz tog nesvakidašnjeg dućana, kultnoga mjesta u gradu, gdje se svaki dan dvokratno prodaje i kupuje povijest, odgovara na najintimnija pitanja onih koji prodaju i onih koji kupuju. Rješava sve probleme iz šume godina, umjetničkih stilova i slikarskih škola, te njihove utjecaje na formiranje cijena u dinarima.” – Piše Zvonimir Milčec, stalni suputnik i supatnik Zagreba, njegov kroničar i dobri duh koji je na žalost, danas preminuo.

Milčec je bio izvorni pisac našeg grada kojeg je volio sa svim njegovim vrlinama i manama, s narječjima i bez njih i svim onim stvarima o kojima je pisao i koje je uspio približiti Zagrepčanima i spasiti ih od zaborava. Zagreb se ustvari ne može oprostiti od Milčeca jer bi tako i sam nestao. Može ga ispratiti, napisati i reći mnoge lijepe riječi o tom čovjeku koji nas je sve što tu živimo beskrajno zadužio svojom literaturom, no Milčec i njegovo djelo i dalje će biti živo i prisutno onako kako to bude i ljubav za Zagreb. Slava mu!