Uskršnja priča

414709_10150649350810589_545073540_o

Piše: Pavle Svirac, fotografija: Mio Vesović

Neću u Đakovo na Uskrs. Sa onima s portala dogovorio sam da ću im za kuhanu šunku i deset raznobojno ofarbanih jaja napisati uskršnju priču temeljenu na iskustvu iz vlastitog života.

Možda će nešto slično i moja profesorica Julijana Matanović prigodno napisati za mjesečnik Zaposlena žena. Potrudit ću se da moja priča bude sto kopalja bolja od njezine. I da moja dobra profa, ne bez zavisti, srčući ujutro Franck ciglicu, pomisli: “Ovaj mali Svirac me totalno prešišao na mom terenu, gluvo mu ne bilo. Možda je vrijeme da svoje sentimentalno pero okačim o klin. Bolji je pobijedio.”

Krećem… Vraćam se sada u već dosta daleku devedesetdrugu. Bilo mi je tada šest godina. I bio sam do vrhova zečjeuskršnjih ušiju zaljubljen u Gilu Oljaču, djevojčicu srpske nacionalnosti, nešto malo stariju od mene, ona je imala sedam godina. Otac joj je bio nekakv oficir u đakovačkoj kasarni, onoj nekadašnjoj blizu autobusnog kolodvora. Imali su dvokatnu kuću skoro na samom kraju ulice, odmah uz birtiju Hajduk.

Živio sam za taj Uskrs 1992. Sestra mi je Slavica na jednom jajetu (kokošjem), tankim kistom vješto naslikala srce i obojila ga u jarko crveno. Tu pisanicu odlučio sam pokloniti Gili, dati joj time do znanja što osjećam prema njoj. Često sam sanjao kako se ljubimo u našem praznom svinjcu koji sam ja u svojoj bujnoj, dječjoj mašti zamislio da je dvorac. A ja princ koji će u njemu dočekati svoju princezu, odnosno Gilu.

Noć pred Uskrs nisam mogao oka sklopiti od uzbuđenja. Prevrtao sam se po krevetu, razmišljajući što ću točno reći Gili dok joj budem poklanjao pisanicu sa srcem. Mogao bih joj predložiti da se tucamo, pa tko pobijedi, čije jaje bude tvrđe, taj će imati pravo na poljubac od ovog ili ove što je izgubila. Sve sam to lijepo isplanirao do u najsitnije detalje.

Jutro sam dočekao skroz izmrcvaren. Dolje iz kuhinje čuo sam neku larmu. To se stari na Uskrs vratio s ratišta. Sišao sam dolje u pidžami.

Dok smo doručkovali šunku, jaja i mladi luk, stari je u jednom trenutku rekao djedu Baji:

– I Oljače su sinoć pokupile prnje… Odvezo ih kamion njihovom Slobi u Srbiju.

Komadić šunke zastao mi je u grlu od šoka.

– Ode tvoja “drugarica” Gila – stari me kažiprstom što je vonjao na kožicu od šunke frknuo po nosu.

Naglo sam ustao i otrčao u sobu. Tamo sam ridao, čvrsto stišćući pisanicu u ruci kao Boško Buha bombu. Prejako sam je stezao, pa je ljuska popucala. Srce naslikano za Gilu razmrvilo mi se u šaci.

Iz kuhinje se čula svađa starog, stare i sestre. Stara je vikala da normalno da su Oljače pobjegle, nisu valjda trebali čekati da im se dogodi isto što i obitelji Zec. Stari je na to počeo psovat četnika Denisa Kuljiša koji u udbaškom Globusu objavljuje samo ono što pred očima Europe i čitavog svijeta može ogaditi Hrvatsku.

– Šta ne objavljuje imena i slike hrvatske poklane djece!? Ima ih tolko da bi s njima mogo napunit sto brojeva tog smrdljivog Globusa!

– Životinjo bešćutna! – zagrgljala je stara.

Onda je pak Slavica počela nešto vikat. Ubijala me ta buka. Pogotovo kad je stari na kazetofon pustio kazetu Vukovi sa Svilaje i na najglasnije moguće odvrnuo pjesmu “Usred sela Kljaka”. Pokrio sam glavu jastukom.

Gilu sam koju godinu kasnije vidio na jednoj fotografiji u Feralu, sestra ga je redovito kupovala. Tom fotografijom bio je opremljen tekst o Srbima protjeranim iz Slavonije, Boris Dežulović ga je, mislim, napisao. Izrezao sam škaricama Gilino lice i zalijepio ga u spomenar s lokotićem u koji sam tada pisao svoje prve stihove.

Sad tek vidim da ovaj događaj koji sam opisao uopće u sebi ne nosi nikakvu uskršnju toplinu, ne budi nikakvu nadu. S ovim neću nadjebat profesoricu Julijanu. Jesam li za ovo uopće zaslužio kuhanu šunku i jaja?

Možda sam ipak trebao opisati onaj Uskrs od par godina ranije, kad još nije počeo rat … Na taj mi je Uskrs djed Bajo ujutro u krevet donio pravog pravcatog zeca. Sluđen od sreće ljubio sam ga posvuda. I zeca i djeda.

Fakat, bolje da sam taj Uskrs opisao. To s djedom i zecom totalano me podsjeća na onu Balaševićevu: “Moj deda već dugo ore nebeske njive…” Pa ono: “Kad sam dobio par mandarina i malog belog zeca.” Idem si tu pjesmu poslušat na Ju Tjub, baš me sad oprala neka sjeta u vezi svega tog… Pustit ću si i onu njegovu “Lepa protina kći”, ta pjesma savršeno oslikava to kako sam ostao bez Gile: “Te su zime svatovi došli po nju, da je vode u neki kraj za mene tuđ.” Nisu baš svatovi, nego vojni kamion. Ali suština je ista.

Portal za koji ovo pišem, čita se, čuo sam, i u Srbiji. Kad bi se bar dogodilo uskršnje čudo, pa da Gila pročita moju priču… I da me dođe posjetit u Zagreb. Ili mi bar na redakciju pošalje mejl i svoju fotografiju… Da vidim kako danas izgleda.

Kakav bi to bio efektan završetak moje uskršnje priče. Julijana Matanović proplakala bi od muke, razlupala u bijesu sva pofarbana jaja kao što je ona kraljica zbog Snjeguljice razbila čarobno ogledalo. (izvor: arteist.hr)