Milan Radanović: Napomena o post-sovjetskom RAF-u

1. a. raf.

Piše: Milan Radanović

Među osobama koje su stradale u nedavnom pogromu u Odesi nalazi se i komunista Aleksandar Gerasimov, član nekadašnjeg Sveukrajinskog saveza radnika, čijih 11 članova je 2002. uhapšeno i osuđeno na dugogodišnju robiju zbog namere stvaranja “Pricrnomorske sovjetske socijalističke republike” i “terorističkih aktivnosti”. Gerasimov se nalazi u bolnici, u kritičnom stanju jer je u požaru u Domu sindikata u Odesi zadobio teške opekotine.

Kako ističe aktivistkinja marksističke organizacije Borotba, Marija Muratova, hospitalizovani antivladini aktivisti nisu bezbedni u bolnicama jer, kako navodi, postoje pretnje od strane policije i nacista.

Aleksandar Gerasimov je pušten iz zatvora prošle godine nakon 11 godina odležane robije. Većina uhapšenih pripadnika grupe, takođe su 2002. osuđeni na dugogodišnju robiju, zbog “stvaranja terorističke organizacije”.

Sveukrajinski savez radnika, kako se ističe u tekstu, nastao je pod snažnim uticajem Igora Gubkina, ruskog radikalno levog aktiviste (ili avanturiste) koji je osuđen u Rusiji zbog miniranja spomenika caru Nikolaju II u okolini Moskve i ubistva lokalnog kapitaliste (“biznismen”) u Vladivostoku i navodnog pokušaja stvaranja Dalekoistočne sovjetske republike u regionu Primorja (Vladivostok). Gubkin je bio organizator radikalno leve organizacije Revolucionarni vojni sovjet (Реввоенсовет), koja je prvobitno bila prisutna u Moskvi. Na osnovu pretraživanja na netu jasno je jedino da je Gubkin kontroverzna osoba (nakon izlaska sa trogodišnje robije, 1995, osnovao je piramidalnu štedionicu, a postoje tvrdnje da se bavio reketiranjem, pri čemu se navodi da je piramidalna štedionica osnovana u cilju finansiranja Revolucionarnog vojnog sovjeta). Prva akcija ove Gubkinove organizacije izvedena je 1997. Reč je o pominjanom miniranju spomenika Nikolaju II, u znak protesta protiv nagoveštaja premeštanja Lenjinovog mauzoleja sa Crvenog trga. Potom su aktivisti organizacije izvršili miniranje spomenika caru Petru Velikom u Moskvi. Nedugo potom uhapšena su četvorica aktivista, na čelu sa Gubkinom. Aktivisti organizacije koji nisu bili uhapšeni su naredne godine digli u vazduh jednu gasnu stanicu u okolini Moskve. Gubkin je pušten iz zatvora 2000, nakon čega tajno odlazi u Vladivostok, gde nastavlja sa ilegalnim radom (formiranje naoružane “partizanske” organizacije). U cilju organizovanja “partizanskog odreda” Gubkinova grupa je vršila “eksproprijaciju privatne imovine”. Zbog ubistva lokalnog biznismena, u Vladivostoku (2001), i organizovanja “kriminalne grupe za nasilno preuzimanje vlasti”, Gubkin je nakon hapšenja 2005. osuđen na 17 godina zatvora. Prema podacima na internetu, Gubkin je u zatvoru više puta kažnjavan dužim boravcima u samici.

Prve akcije Sveukrajinskog saveza radnika izvršene su 2001. (podmetanje eksplozivnih naprava u Odesi, u blizini sedišta Službe državne bezbednosti, kako bi se upozorila vlast da “počinje gerilska borba protiv kapitalističkog režima”. Grupa je, po ugledu na Gubkinovu grupu, izvršila miniranje “spomenika žrtvama staljinističke represije”.Grupa je izvršila čitav niz pljački (“eksproprijacije”) zlatarskih radnji i menjačnica. U pljački jedne zlatarske radnje, kako se ističe u tekstovima o grupi koji se mogu naći na internetu, ubijena je prodavačica. Prema sličnim podacima, članovi grupe su ubili dvojicu policajaca, kako bi izbegli hapšenja i pretres na ulici. Tokom 2002. usledilo je pronalaženje i hapšenje pripadnika grupe. U jednom od hapšenja došlo je do pružanja oružanog otpora od strane pripadnika grupe Igora Danilova.

Prema podacima organizacija za ljudska prava, nad uhapšenim članovima grupe u pritvoru je vršena brutalna tortura. Prema ovim podacima, 17-godišnja Nina Poljskova silovana je od strane policije tokom istražnog postupka. Oleg Aleksejev se na suđenju pojavio bez jednog oka. Zbog mučenja i pretnji policije da će silovati njegovu uhapšenu devojku (Nina Poljskova), Aleksejev je pokušao samoubistvo u zatvoru. Igoru Danilovu su prebijena rebra i probušena pluća u istrazi. Kasnije je oboleo od tuberkuloze zbog boravka u samici. Danilov je više puta štrajkovao glađu u zatvoru, tražeći status političkog zatvorenika. Jedan od članova grupe, Bardijugin, umro je u zatvoru, navodno od raka. Jedan od članova grupe, Pleven, u zatvoru je napustio komunističke ideje, prihvatio pravoslavlje i započeo saradnju sa istragom (možda dobijemo novog Dostojevskog). Nekoliko pripadnika grupe su nakon odslužene kazne deportovani u Rusiju gde su ih tamošnje vlasti, kao ruske državljene, osudili na dodatnu robiju.

Članovi Sveukrajinskog saveza radnika deklarisali su se kao revolucionarni komunisti, pri čemu su očigledno postojale difuzne ideološke geneze među članovima organizacije. Neki od njih imali su aktivističko iskustvo u anarhističkim organizacijama s kraja 1980-ih. Igor Danilov je prethodno (početkom 1990-ih) bio član grupe bliske Nacionalboljševičkoj partiji, a krajem 1980-ih, kao mladić, bio je hapšen zbog iskazivanja antirežimskog stava.