MEMENTO I

Ima takvih dana, kad ne vrijedi velika pamet, prodoran duh,
Kad skvrčen zglob kuca na beznadana vrata, i srce prima odbijenicu;
Kad bagrem miriše samrtno, ptica leti i ljulj se njiše u ritmu
Vjetra s panonske puste, punog tugaljivih napjeva pentatonike
I samo stojiš na jednom mjestu, ispitujući tajnu Sizifova kamena,
A vrh se brda u oblacima gubi, daleko, daleko, i tvoj je anđeo zaspao…

Neće ti moći pomoći, neće ti ruku pružiti, krilom mahnuti;
Pijesak je u klepsidri dotekao, mahovine na sjeveru više
Ne jamče dobar pravac, svijet sriče ime pustoši….I gdje su sada
Svi dani odabrani, sve povlastice mladosti, kad pod oklop od mjedi
Ulaze gujavice, rod mrava, zemna truhlina, vlaga podzemlja,
A stare žene prevrću brojanice i šapuću:O NEPRAVDE, ON MLAD
LEGAO DA SE ODMORI A MENI STAROJ PRTITI JE DO SMRTI…

Ima baš takvih dana, koje bi mijenjao rado za probušeni novčić,
Kada u zraku lebde mrljavi otisci loše napisanih knjiga i miris etera;
Sumnje te progone poput lovine, bol te razdire, ništa ne piše u Bibliji
Što bi se sa sigurnošću odnosilo na tebe, slutiš svoj slučaj izgubljenim.
Zakitimo se stoga ružmarinom i božurom, tužni mladenci, nevjerni
Obećanju o ljubavi koja se ruga vremenu, silna u svojoj sitosti, samodrživa.
Pođimo u tišini, u prekorublje, prazninu i u neprebol, kad ni ovoga puta

Naša nas snaga ne drži, san ne opstaje, a naša nas vjera nije uzvisila ni spasila.

(F. G. 12. svibnja 2014.)