Piše: Romano Bolković

Svratio sam danas popodne, točno u vrijeme čaja, do dede Jože. Jože Manolića, naravno. Za takvih dana znamo sjediti pred njegovom kućom u Nazorovoj i baviti se mikro i makrokozmosom politike: mikro, analizirajući procese, pojave i protagoniste hrvatske politike do u tančine, da bi se odmah potom bavili makroprojekcijama socijalističkog revivala i babicom revolucije koja je samo zadrijemala, koja tek što se nije prenula.
Pričali smo tako dva sata, ali, ne bih ja sada o tome; to je za mene, nije to vama važno.
Ono što i vama može biti zanimljivo, neobično je ponašanje našega MUP-a spram časnog starine Manolića.
Josip Manolić rođen je 1920. godine. Dakle, 94 su mu i, vjerojatno to znadete, i dan danas vozi automobil: to ga relaksira.
Otišao je prije par tjedana produžiti vozačku dozvolu i tražio ih je da mu je produže okruglo do stote, da se ne gnjavi svakih par godina s tim administrativnim tricama.I, zamislite vi sad bezobraznike! Produžili su mu dozvolu samo na tri godine, do 97., jer da će onda morati ponovo na liječnički.
Ja mislim da je to, uz sav obzir prema zakonima, bezobrazluk!
Ta, svi koji znaju Jožu Manolića znaju da je on sad u Novom Vinodolskom, a već sutra, ako ga nazovete i pitate je li i dalje vrućina, zateći će vas odgovorom: A ne, ja sam vam u Koprivnici!
Frantastičan je Jožica: on je jedina osoba s kojom u hrvatskoj politici komuniciram neprekidno već četvrt stoljeća, otkako smo se upoznali. Danas smo se, nekim povodom, prisjetili i tog događaja. Zanimljivo, i dan danas mi govori vi, iako među nama nema više nekih bitnih tajni.
Moram priznati da me posljednjih godina svaki naš susret nuka da napišem knjigu o obnovi hrvatske državnosti.
Bilo bi to naime neminovno učiniti sada, još za Manolićeva života, jer je to jedini način da neke istine, koliko god bile neprihvatljive, postanu barem shvatljive.
A opet, s godinama, kao da sam poprimio tu čudnu osobinu koja je strana mojoj profesiji: sasvim komotno mogu živjeti sa spoznajom da ljudima i ne treba govoriti o tome što je i kako bilo, jer nije umjetnost, kako je mislio Nietzsche, nego je povijest tu da zato da ne bismo propali zbog istine.
Sjedili smo na klupici pred kućom u kojoj je živio i Stevo, Stevo Krajačić – i njega smo spomenuli, epizodu iz Jasenovca, neki će je možda znati, ali, velim, nije važno, koga je za to danas više briga – i na odlasku, zastavši na stepenicama, Joža se okrene, vrati te dvije stepenice do netom zasađene loze izabele, ja s jednom nogom u autu a na drugu već prislanjam vrata, kadli će on:
– Vidite, ova loza će rasti i noćas, dok ja spavam. Tako je sa svime, s energijom, recimo društvenom: sve je u stalnom procesu. Ljudi misle da se revolucija zbiva obnoć. Ali ne, ona je tu, i danju i noću, samo mi ne primjećujemo da ona raste, kao ova loza.
Moram priznati da mi je Joža Manolić drag: ne samo da ga poštujem, nego mi je zaista kao djed. Zamislite vi to: ima 94, ne žele mu odmah produžiti vozačku do stote, a cijeli je jedan stoljetni život, i to kakav život, dosljedan: revolucija je tu, samo je mi ne primjećujemo kako raste!