Piše: Miroslav Ambruš Kiš

Onaj trenutak jeze, kada zagledan u loptu koja u svinutoj paraboli leti prema glavi centarfora ispred kojega je nebranjena mreža… je li skočio na vrijeme? Je li skočio prekasno? Koliki mu je odraz? Hoće li je dohvatiti čelom ili tjemenom? Hoće li je zakucati, ili će mu se lopta od glave odbiti kao od drveta?

Na sve fizikalne kalkulacije koje u tom trenutku u usporednim procesima obrađuje mozak navijača valja još dodati veliki emotivni plus ili minus, što posve ovisi o položaju gledatelja kao navijača: hoće li kad se lopta umiri biti trenutak slavlja, očaja, ili olakšanja?

Nogometaš sam, baš u tom trenutku, uopće nema ni kalkulacija niti emocija. Pretvara se što žešće u fokusirani snop mišića za odraz. A sve ostalo prepušta na uvježbavanjima bezbroj puta ponovljenoj motorici. Uspije li taj zamršeni mehanizam i postići što se hoće, slijedi proslavljanje postignutoga pogotka, no to je već poznati dio folklora.

Zajedno, elementi vještine u kombinaciji sa slučajnošću glavni su sastojak privlačnosti igre kao što je nogomet. Tim prije što se loptom igra svim drugim dijelovima tijela s izuzetkom ljudske ruke, organa nad kojim čovjek ima najprecizniju kontrolu.

Doima se paradoksalnim da lopta, kao sfera, savršeno tijelo, upravo svojom savršenoću sudjeluje u nečemu tako podložnom slučajnosti – kao što je neizvjesnost igre. Općenito, ljudska mentalna sposobnost da misli u savršenim apstrakcijama kao što su – u prirodi uvijek nesavršeni – geometrijski objekti poput beskrajnosti pravaca, kvadratu, kutovima od 90 stupnjeva, kocki, kružnici… pa napokon i kugli, na počecima filozofije navodili su mislioce da te svoje savršeno apstraktne ideje projiciraju na svijet.

Danas nam je jasno, pa i pomalo smiješno, što nam je jasno da su te projekcije morale završiti u koncepcijama da stvarnost, budući da je nesavršena, i nije prava stvarnost, a u “stvarnom svijetu” čak je i kretanje nemoguće. Ili je barem određeno tvrdim determinizmima čovjeku poznatih i nepoznatih zakonitosti. Pa nam je tako smiješan i paradoks iz šeste knjige Aristotelove fizike, u kojoj prenosi tradicionalni paradoks Zenona Elejca o utrci Ahileja i kornjače. U tom izvodu dokazuje se da veliki junak i sportaš Ahilej u utrci ne može prestići kornjaču kojoj je do ciljne crte dao malo fore. Zašto? Zato jer i Ahilej i kornjača da bi se približili cilju moraju do njega najprije prevaliti pola udaljenosti, a ni toj se polovici kao cilju ne mogu približiti ni kornjača niti Ahilej, jer je i ona samo jedna udaljenost koja, pa, ima i svoju polovicu. Zaključak bi bio da je kretanje iluzija, a da i Ahilej i kornjača zapravo stoje!

Ako bismo antičke mislioce ocjenjivali samo po tome što njihovo apstraktno mišljenje nije moglo zamisliti niti stvarnu trčanje, mogli bismo ih proglasiti užasno dosadnima, jer nisu ni blizu početku poimanja igre.

Danas znamo da svemir nisu staklene sfere oko Zemlje na kojima su poput lučica ugravirana promatrana zviježđa, a znamo da ondje ne postoje savršenstva u koja se zaklinjao Immanuel Kant riječima “Zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni”. Naprotiv, znamo da je svemir stravično violentno mjesto u čijim se sudarima i eksplozijama svjetovi stalno stvaraju i razaraju. Život na Zemlji, i na njegovu vrhuncu sofisticiranosti čovjek, žive na svijetu razmjerno zaštićenom u trenutku postojanja cijeloga svemira.

I taj se čovjek koji se trudi da pronikne i razumije mehanizme njegova nastastanka i budućnosti – ima usađenu predodžbu upravo o igri, kombinaciji zakonitosti i slučajnosti. Upravo toj kombinaciji koja se, kao svojevrsna igra, odvija i u svemiru. Današnja fizika razumije paradoks kvantne fizike Ervina Schrödingera o mački koja i jest i nije u kutiji, koja zna da postoji jaka sila što drži da se jezgre atoma nabijene pozitivnim protonima ne razlete, a da oni sebi ipak privlače negativno nabijene elektrone.

Ista ta fizika razumije i slabu silu kao što je gravitacija koja funkcionira s jabukom koja je u Cambridgeu na glavu pala Isaacu Newtonu, jednako kao ista ta sila koja na okupu drži galaksije. I, začudo, upravo je gravitacija ta sila koja svemirske plinove i prašinu okuplja u zvijezde i planete koji su, gle čuda, sve redom kuglaste i ne teže da postanu savršene kugle. Tome teže i nepregledna polja asteroida, svemirskog otpada iz eksplozija zvijezda koji će se, prije ili kasnije uhvatiti u u plesu što će sav taj materijal ponovno zdrobiti – u loptu. I da ta sila djeluje jednako na kaplju vode koju astronauti na Međunarodnoj svemirskoj stanici istisnu da im u mikrogravitaciji lebdi pred očima. Naravno, kao kugla.

Zahvaljujući isključivo kratkoći ljudskoga života i rasudnoj snazi svemir danas možemo doživjeti kao savršenstvo, a razmijevajući njegovu violentnost – doživjeti je kao igru. Općenito, moderna je kozmologija, jednako kao i kvantna fizika, danas ima predodžbe sličnije igri, nego nekadašnja smrtna ozbiljnost antičkih mudraca zadivljenih nad sposobnošću ljudskoga uma za apstrakcije. Naravno, golemi i mnogokome neshvatljivi matematički izvodi tih pravila za fizičare su samo alat, od kojega možda imaju i krvave intelektualne žuljeve, ali time igra odgonetanja novih tajni time nije ništa manje zanimljiva. Kako njima, tako i nama koji se njihovim alatom nimalo ne zamaramo. Gledamo tu igru kao svako igru jednakim pogledom kao što gledamo svoj automobil ispred kuće, a bez ikakve primisli o tome da bismo morali biti inženjeri kako bismo ga koristili.

I tako, mirne duše možemo pričekati da lopta krene s centra igrališta. Jer, lopta je okrugla, otkrivaju nam u svojim izjavama sami nogometaši. Nismo znali.