Piše: Stjepo Martinović

Ako je i od pape – lupetanje je, posve mimo povijesne istine!

Citat: ‘Neovisnosti naroda odcjepljenjima su razdjeljivanja često i vrlo prirodna. Pomislimo na bivšu Jugoslaviju. Tamo očito postoje narodi s tako različitim kulturama koje ni ljepilo ne bi moglo ujediniti.’

Dakle, papa Franjo ignorira tri itekako važne činjenice: zajednička država (dijela) Južnih Slavena bila je vizionarski obrambeni čin, izvorno hrvatska politička misao(!) kao izraz refleksa samoodržanja, na kraju I svj. rata, kad je prijetilo čerupanje životnih prostora tih naroda i uništenje svake ideje o državi bilo kojeg od njih osim Srba, kao članova pobjedničke koalicije; što bi od hrvatske države ostalo savršeno govore (dijelom i ostvarena) talijanska posezanja za našim morem i tlom, pa mađarska, srpska, čak i crnogorska!

Druga Jugoslavija – uza sve svoje mane – donijela je tim narodima kakvo-takvo zaokruženje nacionalnog teritorija, nekima (Slovencima, Makedoncima…) i nacionalnu državu prvi put u svekolikoj povijesti, te silan socijalno-ekonomski i kulturni razvoj,  geopolitičku i svaku drugu (pa i sportsku!) relevantnost u svjetskim relacijama!

SFRJ jesu načeli podivljali nacionalizmi – ali itekako raspireni izvana, u režiji obavještajnog podzemlja, jer se njezin opstanak (pa ni kao ‘rahle’ konfederacije) nije uklapao u scenarije ‘novoga svjetskog poretka’. Pripisati raspad Jugoslavije ‘nepomirljivim kulturama’ manje je od pizdarije! Nevjerojatno olaki ‘huntingtonizam’, nedostojan jednoga (ipak) intelektualca. Kako to da te ‘nepomirljive kulture’, nakon ratnih trauma, sve intenzivnije i sadržajnije surađuju – usprkos različitostima ‘koje ni ljepilo ne bi moglo ujediniti’? 

Da je papa iole upućen u jugoslavensku povijest, upitao bi se barem zašto ‘Zapad’ nije zaustavio Miloševića onako kako je mogao kazniti Srbiju (navodno) zbog Kosova! Da nije možda iz načelnoga nemiješanja u naše unutarnje stvari? Neki bi, očito, trebali staviti ljepilo pod jezik, a ne laprdati o stvarima o kojima pojma nemaju!