DOK RUŽE VENU

Možda se srce mijenja dok venu ruže,
Možda u njemu spava tamno oko oluje.
Usred harmonije glazbe labava žica struže,
Usred tavana pustog praznina odjekuje.

Možda je tamo u srcu sakriven rudnik soli.
K’o orukavlje staro zalisci istrošeni…
U grudima je šuplje i svaki otkucaj boli,
Na dnu staroga lonca biće zagaravljeno.

Jelenak prevrnut što se za vlati trave hvata.
Ruka sjekiru diže i stegnut čvor odmrsi.
Tužan je koji kuca na neizvjesna vrata;
Koliko boli treba da život privedeš svrsi?

Snove od rasutog klasja u snop sažimam.
U listine od vode grijesi su zapisani.
Nitko ne duguje nikom: bijelu hostiju primam.
Možda se srce mijenja, dok ruže teže nirvani…

(11. srpnja 2014., Flora Green)