REMBRANDTOVA SVIJEĆA, u sjećanju

Svim mojim prijateljima slikarima

U žišku svijeće iskra je uma:
Rembrandt je bogat k’o Montezuma!
Živjeti može od zlatne rente.
U rudnik silazi po pigmente,
Na klupka živu crtu namota:
Dostajat će mu za tri života!

Da riše vjetrenjače, jarke i vrbe,
Kad ga za alatkama prsti zasvrbe.
Nebesku munju kroz štilo provede,
Nacrta poldere, put, drvorede;
I k tome putokaz u Luku spasa:
Krista i Pavla i Tobiasa.

Suknari, strijelci i ranarnici,
Pod skramom patine tihi oblici.
K’o krzno pume ženska put sjajna;
Drama i ponor i smrti tajna.
Hlapeća stvarnost u trijumfu mašte;
Pričest vidovitog- život natašte.

Bakropis otisnut, okrhak krede.
U riđoj bradi kovrče sijede.
Saskija navlači baršune plave.
Kaša, kruh, okus ječmene kave.
Gloria mundi za vratom diše.
On sluša žlabravo šuštanje kiše.

Po kući pljenidba, lelek, manjak:
Zjenica bistra- ptičji žumanjak.
Ne sudjelujuć u dramoletu,
Smiješak pun praštanja ostavi svijetu.
S portreta motri nas, živ među nama,
Vedri siromah iz Amsterdama!

(15. srpnja 2014., Flora Green)