Piše: Božica Jelušić
Propast idealizma: radi li itko igdje išta samo zbog uživanja u zajedničkom poslu, zbog želje za druženjem, da se ostavi lijep trag i stvori dobro raspoloženje, ili je sve propalo u utilitarni ponor, a lozinka AD MAIOREM DEI GLORIAM / Sve na veću slavu Božju, ostala je abšisati u redovničkim knjigama. Ne mogu se oteti dojmu kako svatko nešto želi od drugoga: vrijeme, novac, divljenje, osobni užitak, brži probitak, svladavanje stepenice u karijeri, a da pri tom ni ne pomislimo na bratstvo duša, karmičke veze, na zalog boljega svijeta, kojemu je sinergija najčvršći temelj.
Štoviše, ljudi koji danas u svim mogućim i nemogućim prigodama razvlače pojam sinergije poput gume za žvakanje, teško da su ikad zavirili u neku stranicu ili spis Teilharda de Chardina, isusovca, filozofa, antropologa, tvorca rečenoga pojma. Kao i svi olako prikupljeni izrazi, i ovaj se polako “prazni od suštine”, postaje sjemenka na vjetru, suhi list, prežvakana otava u ustima dokonih preživača. A usporedno s tim nestaje i solidarnost iz svih slojeva društva. Treba li uopće naglasiti kako urušavanje počinje u akademskoj zajednici, pa potom neumitno klizi “prema dolje”?
Uspjeli smo se navuči i navinuti na bolesni egoizam i samodostatnost, na neprestano natjecanje i statusnu tjeskobu, na koju ni najplemenitiji duhovi nisu imuni. Ništa se nije promijenilo već stotinu godina, što se može zorno oprimjeriti “HRVATSKOM MLADOM LIRIKOM” (1914.), gdje je od 12-torice “ispisnika” literarno preživio samo Andrić, pa izvan zbornika ali unutar generacije i Krleža., dakle dvojica, koji su se izravno “vjerili” s politikom. Ostali su skončali kao tragičari, neurastenici, pacijenti umobolnica, topovsko meso ili provincijski “literarni rezervisti”, nikada više pozvani u prve literarne redove i postrojbe.
Da, Krleža je to lucidno-ironično sažeo stihom “Ni med cvetjem ni pravice”, no o moralnim implikacijama takvih nezdravih stanja gotovo da se i ne govori. Opće zabašurivanje, odobravanje arivizma i prezir prema “gubitnicima” postaju zakonitim modelom ponašanja, čak navodnim uvjetom opstanka. Jedino kiša po svima pada jednako, u svojoj velikodušnosti, a ponekad je biva i previše, po prostornom metru, kad zaboravi malo pomaknuti fokus na druge ljude i područja.
