Piše: Božica Jelušić

Zvonimira Lončarića zvanog Riba nema u Općoj enciklopodediji JLZ-a, čak niti u njenom Dopunskom svesku. To potvrđuje moje najturobnije slutnje, da prava veličina uglavnom ostaje neprepoznata, a da se u “važne knjige” i na “važna mjesta” uglavnom dolazi po protekciji, pri čemu najveću probitačnost ostvaruju likovi dragi trenutačnim vlastima ili oni, koji su na vrijeme namirisali ideološki vjetar i prema njemu se uspješno okrenuli. (Pitam se, u digresiji, što bi i sa mnom bilo, kad je ono Sulimanec osnivao HDZ u Đurđevcu, a meni bijaše važnija tek pokošena trava i njeno kupčanje, pa im ne odoh na velevažnu Osnivačku skupštinu!…)

Uglavnom Riba je isplivao u matici života i otišao u neki svoj pritok, a mi znamo kakav je bio i koliko nam nenadomjestivo nedostaje. Tamo, u Novigradu Podravskom u velikom atelieru u štaglju, okružen svojim skulpturama, mobilima, svevremenskim igračkama, koje su mogle biti i plemenski idoli i najmodernija apstrakcija, on je bio HOMO LUDENS u najboljem izdanju, dječak koji se igra, gledajući daleko u budućnost i visoko u galaktička prostranstva. Modroputi Krishna, kažu, plešući je stvarao svijet, a presilni Nabukodonosor Babilonski pomoću praha stvarao je oblake, dimove, iluzije, plašeći svoje protivnike maštovitim i grozomornim priviđenjima. Svi su se igrali: bogovi, ljudi, vračevi, veliki svećenici, no ubrzanjem civilizacijskih ritmova, ta je povlastica ostala tek umjetnicima i djeci.

Riba je risao, ilustrirao, stvarao celuloidne iluzije, farbao, krojio,glazirao, spajao: imao je nevjerojatnu slobodu genija, da od stvari potpuno nepotrebnih drugim ljudima , stvori skulpturu, gotovo uvijek u pokretu, kinetičku, humornu i aluzivnu. Njegovi “objekti” tako postaju izravni subjekti, kreću se u prostoru, poznaju vrijeme gibanja i mirovanja, izazivaju interakciju, dinamiziraju prostor. Gdje god se nađe njegov pijetao, brkati vježbač, gospodin s habcilindrom, raskošno-bokata gospođa, tu se stvara trenutačni događaj, u vijugama promatračeva mozga kovitla se kuglica, žureći prema cilju: kakav vicmaher, kakav virtuoz igre, kakav suptilni provokator! Mogao je Riba milujućim kistom i djetinjastom rukom ilustrirati Goloba, njegove Stidljive ljubavne pjesme- te ne znaš gdje pjesma završava a crtež počinje, sve je cjelina- a isto tako, mogao je “šokirati” puritansko oko stokilašicom izvaljenom u staroj kadi u novigradskom dvorištu.Sve je to bio on, njegov mozaički personalitet, vrhunska koncentracija, marljivost, radovi bez promašaja i nemar oko dosadne samopromocije i neukusne samoreklame.

Zato je možda sve tako završilo: zabašureno, nesistematizirano, zaključano na mjestu gdje se zateklo, u tom selu Bogu iza leđa. Gdje je autorska postava, gdje muzej, gdje Lončarićeva ulica? Ja ne znam, ispravite me ako griješim, bit ću radosna.Žalosti me Riba ovdje nema dostojnog traga ni spomena. No, kako znam iz pročitanog da je bogovima prilično dosadno, vjerujem da bez obzira na našu zemaljsku ćoravost, oni nisu pogriješili: uzeli ga sebi, za dekoratera, stoloravnatelja, arbitra protiv dosade, toga smrtonosnoga otrova, koji nas dolje uništava svakodnevno, budeći paklove na svim točkama svijeta.

Ljudi potroše život, konstruirajući sredstva za ubijanje,pištolje, bombe, strojnice, nečujne metke, rasprskavajuće metke, optiku kojom vide muhu na čovjekovom čelu. Zadala bih tim osebujno suludim mozgovima konstruktora oružja jednostavan i praktičan zadatak: da slože neku od Ribinih skulptura, da ga pokušaju nadmašiti. Recimo: ČOVJEKA KOJI SE SMIJE LJUDSKIM LUDOSTIMA ili GUTAČA KOKOSOVIH ORAHA U LJUSCI UMJESTO TUĐE ZEMLJE ili nešto tome slično.Ne vjerujem da bi ga stigli: svijet je pun iskompleksiranih amatera i prikrivenih diktatora, a pravih je umjetnika zapravo tragično malo.

Evo, Riba je tzrenutačno u zavičaju, u samoj podravskoj prijestolnici.Uživat ću večeras u njegovoj izložbi u koprivničkoj galeriji. Hvala D. Jendrić, M. Špoljaru, K, Heidleru- svima koji su pridonijeli. Riba će se spustriti u balonu od helija, da privremeno bude s nama. Nažalost, samo će njegov Štefo čuti zvižduk prisutnosti, nama koji vidimo i čujemo samo opažljive stvari, to će biti uskraćeno.

Ali ja znam, ja znam….u kakvim brzacima mogu plivati svemirske Ribe i koliko mit o nihovoj “nijemosti” drži vodi.

Flora Green