Piše: Romano Bolković

Kad je onomad Antun Vrdoljak bio sve i sva u Hrvatskoj, od potpredsjednika države – zaboravili ste da smo kratko imali i tu funkciju dok je Tuđman nije ukinuo u strahu da, ako bi mu se čudom nešto dogodilo, Vrdoljak barem za kratko ne postane predsjednikom zemlje i tako je izgledno ospori – pa do generalnog direktora Katedrale duha, stalno su ga u Saboru diskvalificirali zapravo jeftinom lažju: kao biva, Vrdoljak je genijalan redatelj, to mu nitko ne spori, pa neka snima filmove, koji se vrag petlja u politiku.
Dugi niz godina pisao sam filmsku kritiku i mogu kazati: Vrdoljak nije genijalan redatelj, ali, bio on to ne bio, kakve to veze s politikom ima?
Tako i Jergović: stalno iznova se njegov kolumnistički opus diskvalificira u ime navodno neospornog književnog talenta: čitam malo prije, netko ga naziva levantinskim rawijem, jer iz njega priče prosto naviru.
Oprostite, ali to je pamet hrvatskog saborskog zastupnika koja progovara čas o Vrdoljakovom filmskom, čas o Jergovićevom književnom talentu: htio bih vas pitati, naime, a otkud vi znadete da je Vrdoljak genijalni redatelj, baš kao što je Jergović pisac? Kako biste vi to mogli znati?
Ne, nisam niti nepristojan, niti govorim von oben: jednostavno, otkud prosječnom čovjeku pomisao da može suditi o literaturi i filmu, o umjetnosti, baš kao što impresionistički sudi o hrvatskim političarima?
O Jergovićevoj sam literaturi napisao, moguće, više no itko od njegovih apologeta.
Štoviše, napisao sam vjerojatno jedini prikaz i demonstraciju njegova talenta ( ponovit ću taj tekst u fus-noti ) kao i prokazivanje pathosa toga talenta.
Jergović nije nenadaren, dapače, ali piše knjige s predumišljajem, istim onim koji ga nosi u njegovom kolumnističkom radu – taj je predumišljaj vazda isti, iako su ideologije različite; predumišljaj je karijeristički, a ideologije se oportunistički adaptiraju, kako već vrijeme diktira ili diktatori, svejedno, vidi wall Denisa Kuljiša – i stoga je njegova literatura neodvojiva od njegovog novinarstva. I jedno i drugo tu je tek kao sredstvo, ne samosvršna djelatnost: sredstvo izvanjskog Jergovićevog uspjeha. Ali, i ta književnost i ta kolumnistička esejistika i kritika imaju i drugu zajedničku osobinu: anakrone su. Ne, nije to nešto starodrevno što je očuvanja vrijedno pa da bismo njegovu poziciju mogli braniti konzervativizmom, nego su naprosto – passé.
I, bez obzira kako dalje njegov ljudski vijek trajao i što taj opus obuhvatio, Jergović je već sada stvar prošlosti.
Stoga ga ne diskvalificirajte tako blesavo apelirajući neka piše a kani se politike: jedno je to te isto, a oboje je bivše.
Dakle: Jergović ni kao književnik neće ostati značajnijim datumom povijesti literature, a kamoli da bi pripadao samoj književnosti. Ti dosadni tomovi kalkulantski probranih žrtvoslovnih tema po kojima se maroderski prebire ne bi li se kritku a priori osujetilo moralnom obvezom poštovanja žrtve, u ime koje se valjda onda treba pokloniti i literaturi, eksploatacija je žrtve u umjetničke svrhe, kako je, ponukan i mojim tekstovima, pisao Ljevaković.
I tu sada dolazi moja fus-nota:
Vidjevši što čini, ali i zgranut očiglednom činjenicom Jergovićeve svijesti o tome što radi, davno sam tu poziciju kritizirao, dakle denuncirao kao marodersku; prije no što pokažem u čemu mi je to Otto Weininger pomogao shvatiti unutarnju logiku i gotovo neminovnost pljačke mrtvih, pročitajmo Jergovića svježih očiju, po prvi put, onako kako ga prije mene nitko nije pročitao. Sa sigurnošću mogu kazati da ga tako nije pročitala cijela njegova sipka sljedba – oni koji ga slijepo slijede, ali ne znaju ni kamo ni zašto, oni koji Jergovića cijene kao književnika, iako ne znaju nikome objasniti u čemu je njegova eventualna književna veličina. Pročitajmo: U eseju ‘U obranu Bouvarda et Pecucheta’, Borges navodi da je Henri Ceard već par mjeseci po izlasku te Flaubertove knjige napisao da je riječ o ‘nekoj vrsti Fausta u dvije osobe’; Faguet tezu sažima epigramom: ‘Bouvard et Pecuchet priča je o Faustu koji je istodobno i slaboumnik’. U svojim napomenama uz ‘Ime ruže’, Umbero Eco kaže da je problem onoga tko govori kanio riješiti glasom nekoga ‘tko preko događaja prelazi, svi ih bilježi fotografskom vjernošću adolsecenta, ali ih ne razumije’; kanio je ‘postići da se sve razumije iz riječi nekoga tko ne razumije ništa’. Osamdesetogodišnji Adson pripovijeda o onome što je doživio kao osamnaestgodišnjak. Tko dakle govori, jedan ili drugi Adson, stari ili mladi: obojica, kaže Eco. Odmah na početku svoje ‘Glorije…’, Jergović ovaj problem narativnih instanci rješava vrlo pametno: kaže da o požaru u samostanu govori fra Marjan, ‘riječima dijelom izgovorenim a dijelom i napisanim’: ako fra Marjan govori riječima napisanim, riječ je dakle o kronici; ali, kako govori i riječima dijelom izgovorenim, očito je da uz fra Marjana govori još netko – da je dakle riječ o dvoglasu, priči koju priča narator onako kako je fra Marjan govorio, i onako kako bi fra Marjan govorio. Da čovjek ne povjeruje: odmah na početku ‘Glorije in excelsis’, u jednoj jedinoj rečenici Miljenko Jergović apsolvira problem složene fokalizacije na nevjerojatno ekonomičan i efektan način, čineći pritom od suhoparnog književnoteorijskog toposa pristojnu poetsku legitimaciju: evo, poput Andrića, posegnuo sam za starim bosanskim crkvenim dokumentima i kronikama čiji ću glas pokadšto oponašati, a katkad ću mu u priči izravno prepustiti riječ. O ne, Jergović nije bedak, štoviše, pametan je to tip! Ali, da stvar bude još gora, Jergović je i vješt književnik: desetak redaka niže, opisujući širenje kuge, Jergović veli: ‘Išla je kuga po redu, od jame i željezne rude u njoj, sve do kose, potkovice i eksera…”. Briljantno: kao ona pomisao da je željezo dragi Bog stvorio samo zbog čavala na Golgoti! K vragu, sad ispada da je Jergović i pametan i vješt! Da, jest, to nitko nije osporavao, ali, on je nažalost i više od toga, a taj prokleti suvišak, Jergovićev je najveći manjak: on je naprosto amoralan, jer je kalkulant! Kalkulira s efektima svoje literature, računa unaprijed što bi pojedina knjiga za njegovu karijeru mogla značiti, i u svakom detalju te knjige, nažalost, o tome daje do znanja. Prije ove nesumnjivo briljantne slike zaraze, Jergović govori: ‘Ubrzo je bolest zaimala i naše, počev od najgore sirotinje, rupara i njihovih familija, da bi malo kasnije stigla do dimača i mejdandžija, a nakon njih polegoše i pločari, otucači, klinčari i pokovci.” Što je sad tu amoralno? Jergović se očigledno trudi jedne besane noći dvijetisućeineke oko prašnjavoga jezika fra Marjana, oko jezika kronika, ili oko svoga jezika koji bi rekonstruirao 17. stoljeće fra Marjana. Kao što Krleža izmišlja jezik Balada, ako se malo smije usporediti s velikim, tako sada Jergović pobraja i popisuje stanovništvo, cijelu njegovu arbitrarnu hijerarhiju, pa su tu na broju: tucači, pločari, muzgenlije, handžačari, otucači, janjičari, klinčari, basramaci i još stotine i stotine drugih od kojih su većina njih, poput imena kineskih careva, sasvim fikcionalni likovi. Trudi se Miljenko ostaviti dojam, drugim riječima. Iako na raspolaganju ima svoj nesumnjivi talent, dobro bi bilo biti pravim klasikom, a to zahtjeva eruditski dokaz! U ovom mom gornjem popisu sasvim je jasno da basramaci i još poneki nikada nisu zemljicom Bosnom ni jezdili ni pezdili, jer sam ih ja upravo izmislio, baš kao što Pervan u onom genijalnom skeču izmišlja instrumente kolinja. Čemu to izmišljanje i parodija? Pa parodija se uvijek nameće sama od sebe tamo gdje je riječ o usiljenosti: sva ta kavalkada klinčara, pločara i otucača Miljenku je tu dokazom marljivosti i meštrije, i danas, nakon fascinacije doslovnom veličinom Franzenovih ‘Korekcija’, Miljenko kreće u svoje putovanje u golemo, što je remek nepohodan ulasku u Akademiju: eto, to je Jergovićevo kalkulantstvo, tu je on račundžija i u velikom i, metonimijski, u literarnoj minijaturi: dokazuje se Jergović bez ikakve potrebe i razloga, evidentno i dokazano i pametan i nadaren, i nakon 20 litara mlijeka, sve on to mora proliti! Možda ćete kazati da cjepidlačim, pretjerujem i da ga jednostavno ne volim – ne! Ja jednostavno mislim da iz stranice u stranicu takav detalj odaje tu po svemu vanliterarnu ambiciju: sve te riječi nisu tu kao integralni tekst kronike 17. stoljeća, niti čine svijet toga vremena ili Jergovićeva djela, nego su one upućene da se svide, da koketiraju, da zavedu, da dokažu Miljenkovu marljivu spremu, dapače spremnost za Parnas. Ti detalji Jergovićeve literature koji iz njegova teksta strše i poprimaju najrazličitija kontekstualna značenja, u rasponu od opisanog namigivanja Povijesti pa do kurentnih ideološkopolitičkih obračuna na ljesnici (recimo, Miljenko će reći da logornik ‘Skorvatzy ne spušta samokres’; sjajno, kakav stegovni korienski hrvatski: Jergović bi trebao pročitati Perinčićevu ‘Liepu Plavku’ da se okani barem oružja, ako ne jezika kao oružja), ti detalji denunciraju Jergovića kao proračunatog. Njegova je kalkulacija dvostruka: s jedne strane tipično se bosanski bavi specifičnim trafficingom mrtvih u svijet živih, dakle komercijalizacijom žrtve, dok druge strane ni ne mrči pera ako nije nakanio napisati Richarda IV, jer prvih je tri sjajno prošlo kako kod publike, tako i na dvoru. Jergović je u svojoj autostilizaciji Notar Historije, Ivo Andrić drugi, po mogućnošću s drugom Nobelovom za šeširom, onaj koji nakon odlaska prvoga zbraja što se još po Bosni od zuluma zbrojiti ima, a ima se hvala Bogu vazda potaman. Ako usfali, već ćemo se poklati iz estetskih potreba. U tom smislu, najupečatljiviji simbol Jergovićeve sudbine Stari je most u Mostaru: most koji nedostaje, srušeni most, na Neretvi ćuprija, čista je sublimacija estetskih težnji Miljenka Jergovića: maroderska esetetika ratišta poslije bitke, proljetnih trava orošenih krvlju, urešenih handžara, uzaludnih, izgubljenih života, vojski, sultana i raje, i vječnih bosanskih kroničara koji mimogred gledaju nekako sve to notirati, sve te pločare i druge popisati, potom uredno uvezati najbolje u kakvu Travničku kroniku pa isporučiti Zapadu, koji svoj Balkan voli kao vlastito kolektivno nesvjesno, iskreno i iracionalno, i tako tom Zapadu pružiti još jedan dokaz ovdašnjeg generičkog ludila, zauzvrat za to očekujući adekvatnu nagradu: ona se, za ljudska prava, filantropiju i galanteriju, redovito dodjeljuje Bardu potlačenih. Računa Miljenko, i njega će neka dopasti, nakon klinčara i drugih, i dobro računa. Jednoga će dana, vrlo skoro, Miljenko Jergović biti klasik, jer imat će stranu čitabu! I nitko mu više od suvremenika ne će moći ništa: ni logornik sa samokresom, ni rosna dupeta, ni kurac ni palac! A njegove će kronike u ulici Cvijića čitati neki novi klinci. Kao obaveznu (ne više obveznu) lektiru. Da, i…? Kao da će zbog toga bilo tko na ovome svijetu ma i jednome trenutku pomisliti da to ima veze s onom čuvenom kravom Mukom. Ili s danima šarenih oblaka rođenih iz morske pjene. Ili s vrhom jezika koji kreće na put niz nepce a bi na tri… Ili s purpurnim plaštem prokuratora Judeje. Ili s bilo čime zaista velikim u literaturi stoljeća u kojemu je i Miljenko Jergović mrčio pero. Ima li? Na kraju, ona uvodna napomena o Flaubertu i Ecu poprima sasvim novi smisao: umjesto primjera koji svojim značajem sasvim zasigurno ide Jergoviću u prilog, problem narativne instance koja se udvaja u genija/idiota (uostalom, taj motiv je imanentan povijesti romana; vidi: Cervantes) prije počinje bivati problemom psihologije stvaralaštva. Štoviše, izgleda da tako shvaćen, problem uopće više nije opći, teorijski, nego je sasvim privatan, Jergovićev problem. Pa, neka ga on riješi sam sa sobom.